fbpx

Bošnjaštvo i bosanstvo pojmovi su koji uopće ne isključuju jedan drugog, isto kao što ni Srbin koji se rodio i živi u Bosni i Hercegovini ne isključuje Bosanca, građanina BiH koji prihvata ustav i njegove vrijednosti. Takvo stanje možemo naći i u mnogim državama Evrope i svijeta. U tom smislu, to pitanje, zapravo, dolazi od onih etnocentričnih pojmova i postavki koje su proizvele agresiju na Bosnu i Hercegovinu i koje i dalje agresivno nastoje predstaviti da je etničko jedino isključivo, ne samo dominantno nego i apsolutno. To vodi u drugi ekstrem koji je u povijesti Evrope bio poznat kao fašizam”

U OŠ “Mustafa Busuladžić” u nastavnoj 2017/2018. godini upisano je 535 učenika raspoređenih u 21 odjeljenje. Škola ima 48 uposlenika i 22 vannastavne sekcije, karate-klub, kao i klubove za izučavanje engleskog, turskog i njemačkog jezika. Škola odnedavno radi u dvije smjene, a prije godinu ukinuta je treća smjena zbog izgradnje novog školskog objekta

“Od početka sam znao da se neću baviti dizajniranjem običnog nakita i da neću praviti burme, prstenove i naušnice kojih je puno Sarajevo. Ako ću se već baviti ovim poslom, onda želim da pravim nešto unikatno, nešto što do sada nije napravljeno. Želio sam da isključivo dizajniram i pravim kolekciju naših proizvoda koja će biti inspirirana sarajevskim i bosanskim motivima”

Trenutno postoje tri različita mišljenja šta činiti o pitanju ostataka sarajevskog Tašlihana. Jedna strana kaže da se objekt treba rekonstruirati, druga da objekt treba restaurirati, a treća strana zalaže se da se gradi novi objekt. Stručnjaci se slažu da ovom pitanju treba ozbiljno pristupiti, ali i naglašavaju da je izgradnjom garaže Hotela “Europe” već uništen integritet Tašlihana

“U ovom poslu sam vidjela da su djeca uvijek djeca, bez obzira koliko godina ljudi imali. Žene znaju ući u gasulhanu da poselame svoju majku i da im prouče Fatihu, a i same su nane. Oni uđu i stanu tu, a ja samo vidim djecu. Kažu: 'Draga mama', priđu, pomiluju je, poljube je u čelo. Baš kao da su neka dječica ušla u gasulhanu da vide mamu posljednji put. Zna to biti izuzetno dirljivo”

Nakon što je Alija Isaković završio geodetsku školu, došao je u Sarajevo i zaposlio se na Televiziji Sarajevo. Nekom ga je prilikom Jan Beran pozvao u svoj stan na Grbavici u kojem je imao jednu od najbogatijih biblioteka bosnistike. Imao je i veliki broj predmeta sakupljenih po Bosni, čak i nekoliko nišana. Rekavši da mora u kupovinu, Jan je otišao i zadugo se nije vratio. Kada je u neka doba noći došao, upitao je Aliju: “Eh, jesi li se nagledao? Da znaš, ovo zasigurno nećeš nigdje naći”

Ekipa Stava zatekla je Belmu u razgovoru s roditeljima i bratom. Kaže da se osjeća veoma dobro i kao da se ništa nije ni desilo. Belmu posebno raduje povratak na studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i druženje s njenim vršnjacima. Belmin otac Senad Bajrić, iako još u šoku od svega što je preživjela njegova kćerka i njihova porodica, kaže da nema dovoljno riječi da izrazi zahvalnost na svemu što je učinjeno za njegovu kćerku na KCUS-u. Od trenutka prijema u KCUS, o Belminom stanju brine se tim ljekara različitih specijalnosti kako bi se utvrdio tačan uzrok gubljenja svijesti i pada u komu

: “U selu Kukavice naišli smo na jednu porodicu, dedu i nanu od nekih osamdesetak godina. Nana je u toku agresiju na Bosnu i Hercegovinu ranjena u glavu i ta rana nikada nije zacijelila. Doveli smo doktora da napravi dijagnozu kako bismo preko naše organizacije, ukoliko je to moguće, organizirali da se nana operira. Doktor je konstatirao da se ta rana vremenom transformirala u neizlječivi karcinom i da u tim godinama nije preporučljiva operacija. Nakon toga smo uradili sve što je bilo u našoj moći, kupili smo i lijekove i dostavili ih našoj nani kako bismo joj, ako ništa, olakšali bolove i duboku starost”