fbpx

Najveća se šala možda krije u tome što i jedni i drugi podržavaju izmišljene likove, jer baš kako je superheroj Šeranić plod mašte, isto tako je i sa supergrađaninom Bursaćem. To što su i jedan i drugi fikcija proizvedena od jednog te istog uma i dio iste kalkulacije sve čini dodatno zabavnijim.

Nakon što je ovaj veteran velikosrpske agresorske soldateske narezilio Komšića, “zlatnog ljiljana” Armije Republike Bosne i Hercegovine, reakcije po društvenim mrežama bile su očekivane. Na Bursaćevo veliko zadovoljstvo i budući još veći profit, jer Bursać je postao žrtva kojoj treba zaštita i u Sarajevu.

Dragan Bursać, veteran tzv. Vojske Republike Srpske, sin čovjeka koji je poginuo atakujući na Bihać, nekadašnji pripadnik falange koja je izvršila genocid nad Bošnjacima, dobija glasnu podršku od tih istih Bošnjaka u svom lažljivom napadu na 44 ugledna Bošnjaka i na Ramiza Salkića, veterana Armije Republike Bosne i Hercegovine, bivšeg logoraša i čovjeka čijeg su oca i dvojicu braće, kao i desetine hiljada drugih Bošnjaka, mučki ubili saborci Dragana Bursaća

Kakve revolucionarne događaje tačno priželjkuje Prohić, pokazuje tako što tekst završava krvožednim upozorenjem kako se u “revolucijama glave lako počnu kotrljati”. Bilo bi zanimljivo provjeriti zna li Vlada Norveške, čiji je Prohić navodno savjetnik za odnose s javnošću, za ovakvo njegovo krvoločno i perverzno prizivanje obezglavljivanja i je li joj normalno i u duhu korektnih međudržavnih odnosa da njen saradnik izvozi takav medijski radikalizam u druge države?

Bilo kako bilo, dovoljna su i ova tri primjera da se vidi kako postoji određena grupacija javnih ličnosti koja je uvijek raspoložena da iz raznoraznih razloga piskara gluposti koje, bila im to krajnja namjera ili ne bila, za posljedicu imaju amortizaciju onoga što se desilo u Višegradu. Sve dok je takva neozbiljna, ali opasna relativizacija prihvaćena u javnosti kao legitimno mišljenje, ne može se očekivati ozbiljan pristup problemu kakav su šovinističke manifestacije s kojih se šire govor mržnje i netrpeljivosti.

Ali Bosna i Hercegovina ispražnjena od vojnosposobnih stanovnika otvoren je prostor za ulaz srpske i hrvatske vojske na njenu teritoriju. Bosna i Hercegovina bez potencijalnih branioca otvorena je za podjelu. Između ovakvog Bursaćevog stajališta i stalnih poziva iz srpskih političkih krugova na demilitarizaciju Bosne i Hercegovine nema suštinske razlike. I u jednom i u drugom slučaju, susjedi imaju vojske, a Bosna i Hercegovina nema načina da se odbrani.

Rijetko je kome poznato da je Snježan Lalović, osvjedočeni ratni huškač i lažov sa Srpske radiotelevizije, u produkciji Saveza logoraša RS, 2005. godine uradio dokumentarac o Mirjani Dragičević, devetogodišnjoj djevojčici koju su navodno silovala i ubila trojica pripadnika 7. muslimanske brigade 28. decembra 1992. godine prilikom zauzimanja sela Donja Bioča. U filmu o slučaju navodnog silovanja i ubistva svjedoči majka Radmila, koja je nakon 13 godina od akcije “Koverat”, dakle, 2005. godine, odlučila progovoriti o ovom slučaju. Bez obzira na Lalovićev filmić iz 2005. godine, o ovom slučaju nije se znalo sve dok o poginuloj djevojčici Mirjani Dragičević za web-portal Al Jazeere Balkans nije tekst napisao novinar Dragan Bursać

Niti Bursać, kao bivši pripadnik zločinačke organizacije odgovorne za genocid, ima pravo pričati o bilo čijem fašizmu, niti se odgovornost za vandalski čin demoliranja unutrašnjosti crkve može pripisati Bošnjacima kao kolektivu

Međutim, stvari u vezi s Kamengradom stoje posve drukčije: nit su Kamengrad Osmanlije osvojile 1463. godine (to je legenda u vezi s kojom se historičari listom slažu da nema povijesno utemeljenje), nit ga je od njih branila bosanska vojska, nit je u vrijeme osvajanja bio u granicama bosanske države.