fbpx

Na koncu, i političko-društvene okolnosti unekoliko podsjećaju na 1992. godinu. Među Bošnjacima najmanje je deset političkih struja, blokade su konstituiranja vlasti, otvoreno se poziva na secesiju i raspad države, mladi lideri uzgajaju radikalizam iz kojeg će se izvoditi muslimanska prijetnja, susjedi se naoružavaju, prijeti se formiranjem parapolicijskih formacija... Stoga, Bošnjaci, ruku pod ruku i oprez za zube.

. I ovaj su put pronađeni oni među Bošnjacima koji su, zbog vlastite sujete, nakaradne ideologije, gluposti, vlastohleplja ili tek poslovične političke nepismenosti, pristali biti korisni idioti antibošnjačkih i antidržavnih projekata pripremljenih u političkim kuhinjama neprijatelja bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine

Zanimljivo je da su u ruralnim srpskim sredinama u Federaciji, poput Drvara, po nalogu Milorada Dodika, Srbi glasali za Čovića. Svoj svomu, reklo bi se. Ipak je Čović bio predratni Jugoslaven koji se potpisivao ćirilicom, drug i komunista, borac za očuvanje tekovina socijalističke revolucije te bratstva i jedinstva naroda i narodnosti. Ovdje ga ne smeta što su za njega glasali Srbi, dok mu ne samo bošnjačka podrška Komšiću itekako smeta. Sličnu je podršku Komšić dobio i u Goraždu. Ko zna, da je Čović malo više bio to što stvarno jeste – Jugoslaven, možda bi dobio više glasova od Komšića

Dok se histerisanje i apokaliptične izjave i saopćenja donekle i mogu razumjeti, šovinistički govor mržnje, i to ne samo prema onima koji su izabrali Željka Komšića nego prema čitavom bošnjačkom narodu, posve je neprihvatljiv.

Završeni su osmi opći izbori u Bosni i Hercegovini. Ne pretjerano očekivana pobjeda Željka Komšića, potpuni poraz Fahrudina Radončića i njegove stranke, dolazak na političku scenu nekoliko novih i de facto nestajanje nekih starih stranaka, te jačanje HDZ-a BiH i ostajanje SDA na pozicijama iz 2014. godine, unatoč unutarstranačkim turbulencijama završenim nekoliko mjeseci pred izbore, osnovna su im obilježja

Poseban Čovićev hendikep u odnosu na Bobana predstavlja činjenica da se prvi predsjednik HZ HB s Karadžićem sastajao na neutralnom terenu, dok aktuelni šef HDZ-a BiH prvom čovjeku Republike Srpske Miloradu Dodiku uglavnom ide na noge u Banju Luku. Bez obzira što nisu ratni uvjeti, pa bi neko pomislio da se neutralni teren podrazumijevao, to je jako važan detalj koji ignoriraju samo neupućeni u prirodu političkih dogovaranja