Prošlo je osamnaest godina od trenutka kada sam sjeo u taksi i kada me je odvezao na aerodrom. Prošlo je petnaest godina od vjenčanja u Općini Centar, od dana kada sam gledao lica sretne rodbine u prvim redovima. Čitavo sam Jablaničko jezero popio i vratio ga nazad. Prošli su milioni godina, milioni sati razvlačenja jedne te iste žvake koju zovemo život. Prošlo je sve što je moglo proći
Stajao sam usred njujorškog lifta punog ljudi. Glasno sam se smijao prisjećajući se te neke davno zaboravljene nižerazredne utakmice odigrane prije Bog zna koliko godina. Ko zna kako i zašto sam se toga sjetio. Nisam mogao prestati sa smijehom. Napolju je padala kiša. Ušao sam smočen u zgradu suda. Tražio sam kroz mokre koridore sobu u kojoj će me testirati jesam li pogodan za porotnika u nekom slučaju
Danas na poslu, na pauzi za ručak, krenu rasprava o izborima i važnosti glasanja. Dvojica Kolumbijaca, koji rade na pješčarenju kalufa, rekoše da će glasati za Trumpa jer će on popraviti ekonomiju, smanjiti dug, bombardirati ISIS i šta već neće. Ostali počeše hvaliti Hillary i pljuvati Trumpa, spominjući njegov rasizam, odnos prema izbjeglicama, nipodaštavanje žena i sl. Najobičnija pauza za ručak pretvorila se za tren u žučnu političku debatu. Sva sreća pa je došlo vrijeme da se vratimo poslu, imao sam utisak da bi se uhvatili za vratove
Neki drugi avion mislio je da ima zeleno svjetlo, što se moglo katastrofalno završiti, a ja bih se onda pridružio Larryju s druge strane. Ne znam koliko još letova imam, sa svakim novim povećava se šansa da se desi nešto (ne)očekivano
Tu i tamo pogledam u ogledalo. Nigdje nijedne jedine dlake na glavi. Šta se meni desilo? Čime se to bavim? Ima li za mene nekog objašnjenja
