Na nivou predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici kompletnu nastavu na bosanskom jeziku od prošle školske godine pohađa 15.536 učenika u 676 odjeljenja u 26 osnovnih, 9 srednjih škola i 3 predškolske ustanove. Do sada je štampano i u upotrebi je 229 udžbenika za nastavu na bosanskom. U sedam osnovnih škola u Prijepolju 126 učenika izučava predmet Bosanski jezik s elementima nacionalne kulture
Nastavljamo s književnim večerima, promocijama i radijskim emisijama. Cilj nam je da se u ove aktivnosti uključi što više govornika bosanskog jezika, što više udruženja i ustanova te da tako naš jezik sačuvamo za neke nove generacije, a da ga samim tim sačuvamo i u švedskom obrazovnom sistemu s nadom da će ovaj model prihvatiti i druge zemlje Evrope u kojima su naše zajednice brojne”
. A šta je bosansko u srcu Srbije? – Pa, jezik! Ne vjerujete? Konsultirajte Osmana ibn Abdurrahmana, Beograđanina. Doduše, i to su stoljeća što prolaze. Davno, 18. stoljeće. Osman se rodio, živio i radio u Beogradu kao prevodilac u osmanskoj Prevodilačkoj kancelariji, u kojoj je, prevodeći jednu knjigu o biljkama, uobičavao koristiti i domaće, lokalne nazive ili termine. Od svih južnoslavenskih jezika, Osman ibn Abdurrahman koristi samo jedan – bosanski. U Beogradu. Srcu Srbije
Upotreba glasa h predstavlja jednu od specifičnosti bosanskog jezika. Neke riječi s glasom h vrlo često služe kao povod za negativan stav prema normi bosanskog jezika. Takva je riječ hlopta, koju najčešće koriste oni koji žele ismijavati normu bosanskog jezika. Neki to rade iz neznanja, a drugi smišljeno kako bi omalovažavali normu bosanskog jezika ili i sam bosanski jezik. Ovo je dio priče o riječi hlopta, riječi koja se kao mahana, kao “rugalica” pripisuje bosanskom jeziku
Tročlani naziv bosanski / hrvatski / srpski jezik, koji je s kosim crtama, čista je administrativna “inovacija” i u stručnom pogledu apstrakcija i konstrukcija koja je unijela najviše zabuna u našu školsku praksu. To su iz svojih tajnih busija iznova pokušale iskoristiti lažne intelektualne veličine iz naše bosanske, a i iz naše bošnjačke nacionalne sredine, kako bi zadale konačni ideološki udarac toj, njima toliko “nepojamnoj” i mrskoj, “ideji bosanskog jezika”
Ova nakaradna skraćenica i nastala je prije svega iz nekog dubokog a besmislenog stida govornika bosanskog jezika, ili iz neke apsurdne bosanske mimikrije, ili iz neke ovještale nostalgije za nekadašnjim srpskohrvatskim / hrvatskosrpskim jezikom, u čijem imenu nikako nije bilo Bosne, a u sadržaju tek onoliko koliko je to bilo nužno i prihvatljivo drugim, brojnijim govornicima nekadašnjeg zajedničkog jezika narodâ Jugoslavije
Mi nećemo tri u jedan, mi hoćemo jedan. Jer, u vremenu poznatih orkestriranih i sistemskih napada kroz samo negiranje bosanskog jezika, a nerijetko i same države Bosne i Hercegovine (to slušamo svaki dan), govornike bosanskog jezika zbunjuju na razne načine. Zato je forsiranje BHS-a i navika na “BHS jezik” dovela do toga da čak ni sami govornici bosanskog (vjerovatno iz nedovoljne obaviještenosti) nisu još svjesni svoje samosvojnosti, pa stidljivo uz naziv svog jezika počesto iz obazrivosti, dodaju i druga dva naziva – kao da se bosanski jezik sam za sebe još nije dovoljno afirmirao. Posljedica upotrebe termina “BHS jezik” jeste upravo ta – nazivi srpski i hrvatski jezik ostaju samosvojni, a, umjesto bosanskog, koristi se termin BHS
Edina Solak, „Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine“, Institut za jezik, Sarajevo 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim
Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije
Edina Solak, „Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine“, Institut za jezik, Sarajevo 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim
