“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”
Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.
Zbunjivanje Bošnjaka izmišljanjem nepostojeće nacije ili utapanjem njihovog historijski i činjenično potvrđenog jezika u zajednički, zašto onda i otvoreno ne reći srpsko-hrvatski, samo je još jedan dokaz o ozbiljnoj krizi identiteta.
Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.
Zašto je jedan od najvažnijih izdavačkih projekata decenije u zapećku i šta nam svjedočanstvo drevnog spisa Muhameda Hevaija Uskufija, koji se čuva na dalekom sjeveru, može reći o nama?
Ako je za vjerovati svjedočenju jednog od atentatora na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda 1914. godine u Sarajevu, Bošnjaci su početkom 20. stoljeća, nakon što je bosanski jezik 1907. godine ukinut i preimenovan u srpskohrvatski jezik, pokazivali nevjerojatnu količinu rastezljivosti i snishodljivosti u poimanju naziva za svoj jezik. Cvjetko Popović je, pored Gavrila Principa, bio među atentatorima iz terorističke organizacije Mlada Bosna. Cvjetko Popović i Vaso Čubrilović dočekali su živi kraj Prvog svjetskog rata. Cvjetko Popović je napisao knjigu „Sarajevski Vidovdan 1914“, koju je 1969. godine izdala "Prosveta", a i danas se koristi kao jedno od omiljenih knjiga iz lektire srpskih nacionalista i šovinista. Drugo izdanje je također izašlo u nakladi Prosvete 2014. godine. Dok pamtimo i opominjemo i ne zaboravljamo, pročitajte Popovićev ulomak o jezičkom stanju među Bošnjacima:
Borbom povratnika, roditelja djece iz Kozarca, iniciran je i potpisan još uvijek važeći Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika. U njihovoj se školi, od prvog dana povratka pa do danas, uprkos svim pritiscima i naredbama, govori i uči bosanski jezik. Možda se formula uspjeha ovih ljudi upravo krije u činjenici da oni nikada sebi nisu ni postavljali to besmisleno povratničko pitanje: Zašto tražiti da budeš prihvaćen u sredini koja je ustvari tvoja
Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u Zagrebu je poručio da Republika Hrvatska ima moralnu odgovornost da učini potrebne korake kako bi bosanski jezik bio adekvatno zastupljen u zvaničnom obrazovnom programu. "Bošnjaci su, ne zaboravimo, učestvovali u odbrani i stvaranju moderne hrvatske države sa preko 25.000 branilaca te 1187 poginulih i više hiljada teško ranjenih. Sve to nas zajedno obavezuje i povezuje"
Zagrebački simpozij o bosanskom jeziku kao prilika za problematizaciju važnih pitanja identiteta
Knjiga Zašto je zabranjen bosanski jezik Miše Ešića, nastala povodom 110. godišnjice službene zabrane upotrebe naziva bosanski jezik, temelji se na istraživanju autentičnih dokumenata iz vremena kada je naziv bosanski jezik zabranjen službenom odlukom. Knjiga će uskoro biti štampana u nakladi “Bosanske riječi” iz Tuzle, a Ešić je svoje nalaze ustupio magazinu Stav. Knjiga pokazuje genezu jezičkog pitanja u Bosni i Hercegovini, ali i susjednim državama, te kroz autentične dokumente predstavlja izuzetno važno svjedočanstvo o apsurdnosti političkog diskursa koji zabranjuje naziv jednog jezika koji je mnogostruko stariji i od države koja ga zabranjuje. Međutim, Ešić kroz dokumente pokazuje da za ukidanje naziva bosanskog jezika nije odgovorna austrougarska uprava, nego bošnjačka elita kojoj je pitanje zemljišta bilo višestruko važnije od pitanja jezika
