fbpx

Sve te “bosanske” političke filozofije, sva ta lutanja nekim alternativnim dimenzijama, sva ta dječačka fantaziranja uvijek se svedu na žrtvovanje nekog komada bošnjačkog živućeg tijela na oltaru suživota i države. Jedino što se mijenja jeste veličina bošnjačke žrtve i dio nacionalnog tijela koji treba odsjeći i žrtvovati: nekada treba žrtvovati pravo i potrebu Bošnjaka za političkim organiziranjem na nacionalnim osnovama, nekada bošnjačke kulturne institucije, a nekada i samo bošnjačko nacionalno ime koje treba marginalizirati nauštrb izmišljenog “bosanstva”. Sada bi neki očigledno da žrtvuju i zdrav razum

Trudio sam se da naučim bosanski, iako je bilo mnogo komičnih situacija. Zamislite samo situaciju gdje jedan Amerikanac traži čaj od šipka. Uglavnom, za ljude ovdje koji su došli iz Bosne i Hercegovine, moje Bosance, mogu reći da su vrijedni, duhoviti i nevjerovatno gostoljubivi, kod njih uvijek ima bujruma, dočekuju te u svojoj kući kao rođenog brata, ispraćaju s osmijehom, riječima alahimanet i dođi nam opet”, kaže na kraju Ron ili Amir Amerikanac, koji više od 20 godina radi s izbjeglicama, najviše Bošnjacima

“Obilježavamo dvadeset pet godina otkako su prvi Bošnjaci iz prijedorskih logora došli na teritoriju Kraljevine Danske kako bismo podsjetili na razloge zbog kojih je većina naših ljudi ovdje. Moramo spomenuti i veliki broj uspješnih pojedinaca koji su najbolji dokaz Danskoj da je ispravno postupila što je svoja vrata otvorila ljudima iz Bosne i Hercegovine kada je bilo najpotrebnije”

U početku je bilo veoma teško navići se na mentalitet, koji je drugačiji od onog na koji smo navikli u Bosni i Hercegovini. Na Islandu se mnogo radi i dvanaest radnih sati dnevno za Islanđane predstavlja sasvim uobičajeno radno vrijeme. Pet dana u sedmici ulice su puste jer su Islanđani naviknuti na konstantan rad i veliku disciplinu, koja je za nas u početku bila čudna, kaže Hajrudin Čardaklija

Nema toga u Bosni koji ne voli slušati ili ispričati vic, i ne samo u Bosni, od seljaka do intelektualca, od kafane do amfiteatra, ali uvijek zaboli kad nas „šaljivdžije“ tjeraju da tražimo smisao u ovom: “Kako se zove kad životinje pričaju kao ljudi? Basna. A kako se zove kad ljudi pričaju kao životinje? Bosna”