fbpx

U narodu je list dobro primljen. Pretplata je počela odmah stizati, a s njom priznanja i zahtjevi čitalaca da list izlazi jednom sedmično, a ne jednom u petnaest dana – što je bila i ostala praksa Behara. Rizvić navodi nekoliko reagiranja čitateljica, što pokazuje da je Behar čitan i među ženskom populacijom. Stari su se žalili što u Beharu nema pjesama posvećenih sultanu, a konzervativci da je “suviše sitan onaj turski behar gore u naslovnoj slici, u onom mušepku”. Čak i takvi prigovori bili su pokazatelj da je Behar pokrenuo šire čitalačke mase i otvorio prostor koji prije nije postojao u bošnjačkoj kulturi pismenosti

Ovih dana razmišljam o ničim opravdanim optužbama oko jednog veoma značajnog časopisa, koji se u jednom trenutku pojavio kao istinski glasnik proljeća bošnjačkog kulturnog i književnog buđenja, o bošnjačkom časopisu za kulturu i društvo Behar, koji je preko dvadeset godina izlazio u Zagrebu. Izlazi i danas, ali nema više predznak bošnjački, a time ne samo da je izgubio svoju karakterističnu “magiju” nego smo ponovo svjedočili slične događaje s početka 20. stoljeća

Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović kaže kako je Maka mnogo puta pitao o prisvajanju pisaca i da su tu temu često načinjali. Mak mu je objašnjavao kako zapravo stoje stvari: “Ma to ti je jednostavna stvar. Pisci su sujetni, pisci nemaju priliku da objavljuju djela, zbog čega pristaju na mnogo šta, a kasnije historija književnosti ne bi trebala držati do tih, zapravo, manipulacija”

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!