Upravo zato što hrvatski političari, mediji i akademski autoriteti ulažu velike napore da se iskrivljeno predstave i falsificiraju ratni događaji i odnosi na ratištima u Hrvatskoj (1991–1995) i Bosni i Hercegovini (1992–1995), nužno je nepristrano sagledavanje i rasvjetljavanje istine. Ako bi se to činilo primjenom naučnih metoda, kao tačna bi se potvrdila hipoteza koju donosimo u ovom tekstu
Košćan je bio zadnja brana prema slobodnoj lepeničkoj teritoriji u kojoj je Amir stekao i svoju prvu ljubav. Košćan je za golobradog mladića poput Amira bio svojevrsni poligon za dokazivanje odvažnosti, kao i za mnoge njegove mlade saborce. Odmah na početku Amir se priključuje diverzantskom odjeljenju tadašnjeg Odreda opštinskog štaba Teritorijalne odbrane Kiseljaka, a kasnije 4. bataljona 9. brdske brigade ARBiH. Amir Agić učestvuje u mnogim borbenim dejstvima diverzantskog odjeljenja. Uvijek među prvima
“Penzioniran sam kao kapetan u vojsci, a bio sam na početku od strijelca pa nadalje. Bio sam starješina i od početka sam imao čin. Cijeli rat sam ratovao, dva puta su me poravnali sa zemljom, ali eto, svaki put sam ustao. Prvi put su me ranili u aprilu 1994. godine, a drugi put 24. jula 1995. godine na ulazu u Doboj. Tada sam dobio metak u glavu. Kad se to kaže, to obično znači 'al-Fatiha'. Cijeli sam rat nosio zelenu beretku i nikad do tada u toku rata nisam stavio šljem, što ti je sudbina. Potrefi se da mi je jedan borac dao stari šljem s uloškom iz Drugog svjetskog rata. Metak mi je razbio kacigu i odvalio 14 mm lobanje. Stao je tamam kod moždane mrežice. Da nisam imao šljem, metak bi probio glavu kao lubenicu”
“I kad je Sajo poginuo, kaže on meni: 'E, ženo, sad je red na mene', a ja mu kažem: 'Haj nemoj zezati.' Tako smo jednog jutra razgovarali i ja mu predložila da bježi odavde preko šuma jer će se ovo završiti i s njim i bez njega, a on me naruži: 'Koji si ti neprijatelj svoje zemlje! Pa kako bih ja, bolan, ostavio svoju braću u ovoj krvi i u ovoj nevolji? Pa kako u Boga ne vjeruješ?'”, prisjeća se Zuhdijina supruga Hajra
Osim nekoliko spomen-soba posvećenih čuvanju sjećanja na herojsku borbu pripadnika 5. korpusa, koje su nastale i opstale voljom pojedinaca i entuzijasta koji vole svoju zemlju, nema ozbiljnijeg i institucionalnog pamćenja i sjećanja na “silu nebesku”. A prošlo je pet punih godina od pokretanja projekta muzeja 5. korpusa
Pripadnici boračkih udruženja Armije Republike BiH u Mostaru, nakon teksta na zvaničnoj stranici Grada Mostara, pod naslovom "Lipanjske zore: Briljantna vojna operacija HV-a, HVO-a i HOS-a kojom je oslobođena dolina Neretve", obratili su se danas javnosti na konferenciji za medije.
Pozvali smo naše sugrađane da doniraju svoje vunene jastuke, vunene jorgane, šilteta, šta god imaju. I narod se masovno odazvao ovom pozivu. Skupljali smo vunene stvari na svim punktovima mjesnih štabova Civilne zaštite. Sjećam se da je prof. dr. Enes Karić tada donio svoja dva jorgana. Reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić donio je vunene čarape koje mu je isplela nana i koje je sačuvao sve do tada i onda, iako uspomenu, donio da donira za borce Armije RBiH”
“Bio sam jako slabo obučen. Već na prijelazu preko rijeke Drinjače zalio sam u rudarske čizme, nakon čega su mi noge promrzle i nisam nikako osjećao prste. Iz Liplja smo u koloni krenuli po noći, preko Marčića, Snagova, sve do Križevačkih Njiva, gdje smo naišli na dosta posmrtnih ostataka ubijenih ljudi. Gledam čovjeka koji je u čučećem položaju prislonjen na jedan plast sijena. Misleći da je živ i da spava, priđem mu i pomjerim mu glavu, kad mu se čelo odvoji od ostatka glave. Očigledno je u tom položaju bio mrtav jako dugo. Svuda naokolo bilo je puno kostiju”
Tokom tri i po godine duge agresije na Bosnu i Hercegovinu Iran je poslao na hiljade tona oružja i municije, kao i instruktore koji su pomagali Armiji Republike Bosne i Hercegovine.
Tekst je ovo o herojskom otporu agresiji, o 248 šehida Žepske brigade, o 127 ranjenika, o devet dobitnika priznanja “Zlatni ljiljan”, o tri nosioca priznanja “Zlatna policijska značka”, o dva nosioca priznanja “Srebrni štit”, o ljekarima koji nisu bili hirurzi, ali su obavili desetke operacija, uključujući 26 amputacija, o učiteljima i nastavnicima, o agresoru i njegovim zločinačkim namjerama, o padu Žepe, proboju na slobodnu teritoriju, ali i o historiji Žepe, tradiciji i kulturi ovog područja. Sve to satkano je u monografiji Žepska brigada u ratu 92-95, koju je priredila grupa autora, a koja je upravo izašla iz štampe kao odličan svjedok historije i života u Žepi s akcentom na vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) i oružani otpor agresoru
