Preostale stare kladuške džamije, bez obzira da li se u njima danas odvija ili ne odvija vjerski život, sjaje sjajem svoje lokalne, zavičajno-islamske arhitekture. Lijepe za oko, lijepe za dušu, one ostaju da u vremenima koja dolaze budu trajni izvor sevapa za sve njihove vakife, ali i vjerni svjedok postojanja bošnjačko-muslimanske kulture i graditeljske tradicije na krajnjem sjeverozapadnom dijelu bosanske zemlje
Alija Nametak napisao je da je Šuvalić “kao hirurg vršio vivesekciju društva svog užeg zavičaja i bez poštede udarao po svima koje je smatrao krivcima”. Njegov književni opus predstavlja buntovnički krik protiv društvenih anomalija, zla i nemorala kojemu je svjedočio, protiv tlačitelja naroda čija je žrtva i sam bio
Meho Bašić je za života odbio priznanje “Zlatni ljiljan”. U toku rata, prilikom jedne godišnjice su ga predlagali, ali im je on rekao da se ne bori ni za ljiljane ni za pare. Nakon pogibije, posthumno mu je dodijeljen. Kod kuće je često imao običaj kazati da glavni glumci poginu na kraju. U porodici su stalno strepili nad tim riječima, koje su se na koncu, nažalost, obistinile
Asimov borac Elvir Šahinović potvrđuje riječi mnogih sagovornika koji ističu Topalovu nevjerovatnu hrabrost. I danas mu, kaže, odzvanjaju Asimove riječi iz akcije u kojoj su vraćali izgubljene linije na Kestenovoj glavi 1994. godine, kada im je naredio: “Nemoj da se koji sagnuo. Mislit će da ih se bojimo”
U narodu je ostao upamćen i njegov herojski čin spašavanja ratne siročadi u svjetskim ratovima. Tako je u Prvom svjetskom ratu zaštitio braću Ibrahima i Smaila Saličevića, a u Drugom dvoje pravoslavne djece, Dragana i Miću Ćulibrka, koje je izdržavao i školovao sa svojim unucima, ne praveći razlike među njima
Osim po materijalu od kojeg su izgrađeni, od nadgrobnih spomenika u ostalim dijelovima Bosne, krajiški bašluci bitno se razlikuju po izgledu i visini, te motivima kojima su ukrašeni. Pored kulturno-historijske, oni imaju spomeničku, estetsku te pejzažno-oblikovnu funkciju. U novije vrijeme stari krajiški nišani sve su izloženiji uništavanju, a praksa podizanja novih nišana u skladu s vlastitom tradicijom sve je rjeđa
Kako se Alije nije mogla pomiriti s prognozom, odlučila je svoju bolest liječiti narodnom medicinom. U posljednje tri decenije više puta radila je različite nalaze i preglede koji nisu pokazali bilo kakve simptome nekadašnje bolesti. Sve je u potpunosti uredno
Sead Emrić više je puta naglasio potrebu ukazivanja većeg poštovanja i podrške “umjetničkom dragulju” kakav je Ismet Erdić. Kako kaže, Erdića bi i dosta veće sredine rado poželjele jer njegovi radovi imaju državne i regionalne domete. Predstavljajući još jedan veliki izdavački poduhvat bužimskog “Preporoda”, Emrić je naglasio da svojim radom autor Ismet Erdić u zemlji i regiji u najboljem svjetlu afirmira rodni Bužim te Bosansku Krupu, u kojoj već godinama živi i radi
Husein tvrdi da su ga dobra djela nekoliko puta spasila od sigurne smrti: “Išao sam autobusom koji je počeo plesati po cesti. Šofer je otvorio vrata i rekao da iskače ko može. Dvojica su tada poginula, više ih je bilo ozlijeđenih. Prije nego što se autobus prevrnuo, ja sam iskočio i nije mi bilo ništa. To je bilo u Maloj Kladuši prije nego što ću ostati bez nogu. Drugi put bilo je ovo kad sam bio pod vozom. Tu su šanse da neko preživi manje od 1%. Smatram da me je u oba slučaja samo Bog dragi sačuvao. Bilo je još nekoliko sličnih situacija”
Hasan Musić (sin Huseina i Hajre) rođen je 1960. godine u naselju Lubarda, općina Bužim. Odrastao je u porodici s petero djece. Nakon osnovne škole, srednju i višu mašinsku školu završio je u Ljubljani. U Sloveniji je radio sve do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini. Među prvima se uključio u organiziranje odbrane domovine
