Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana
"Dolje”, nastavio je, “ležala je mater mi, Amire. Mater moja, nako, k'o da spava. Jedna joj ruka pod glavom. Zaklalo je kerinje, moj Amire, zaklalo. Prevrnem je, odsjekli joj prst na kojem je od nane rahmetli prsten bio. I tako, moj dobri ahbabu, umotam ih u čiste plahte, proučim i uz amidžićevu pomoć ukopam pod kruškom”
U tom trenutku jasno sam uočio nekoliko vojnika u crnim kombinezonima, s crvenim beretkama. Tren, milisekundu potom doletio nam je projektil – zolja ili RB. Strahovit prasak i detonacija odbacili su me nazad. Osjetio sam jak bol u koljenu i u desnom ramenu. A onda još jedna detonacija. Nečije tijelo palo je preko mene
Imao je mali osmijeh na usnama. Isti onaj kao kad bi se osmjehivao na nečiju glupost. U očima je još bilo onog sjaja, al’ je polahko nestajao. Nema te sile da ću ikad zaboravit taj smiješak, taj sjaj, taj trenutak. Posljednji
