Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. Stav će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. Stav će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. “Stav” će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

Nije ni završio, a s gornje linije prolomi se “Tekbir”, pa onda još jedan – jači. Momak do mene okrenu se pognuto i uzviknu: “Evo efendije Kavazovića, evo naših!” Za Kavazovićem se u tranšeju spuštalo tridesetak vojnika. Bili su blatnjavi od glave do pete, neki od njih u rudarskim čizmama. Ponovo uz grmljavinu cijevi odjeknu “Tekbir”, a onda “Allahu ekber”. Prolazeći između vojnika, Kavazović je vikao: “Ne dajte im ni metra, ni pedlja dušmanima! Držite se! Danas ovdje neće proći, ovdje ih čeka samo smrt, smrt i ništa drugo”

U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz to je poginulo između 70 i 100 četnika. Zarobljeno je osamdesetak pušaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82 mm, dva MB 60 mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 četnik, a izvučeno ih dvadeset četvero poginulih. Među zarobljenicima su uglavnom bili ugljevički Srbi, ali i jedan stanovnik Beograda

Javljaju da su dva pripadnika “Osa” zarobljena. Usred napada vidimo kako njihovi saborci iz jedinice kreću u kontranapad na taj najgori dio linije, tačno odakle su dolazile srpske snage. Pucnjava je trajala pola sata. Žestoka. Neprestana. Tu, nadomak linije, odvijala se borba prsa u prsa. “Živiničke ose”, poznate po tome što nikad nisu ostavile svog saborca u četničkim rukama, nisu to dopuštale ni ovaj put

Na cesti se sukobljavamo. Ginu nam dva momka, ali uspijevamo se provući između kuća i ući dublje u selo. Odvojili smo se u manje grupe. Izlazeći na uski put s još šest momaka, odjednom mi sinu u glavi – dedo Zaim i nana Saha, šta li je s njima, je li im neko uspio javiti na vrijeme

U tom momentu Alen se okrenu prema meni i pogleda me. Ništa nije rekao, samo je slegnuo ramenima, podigao redenik svoje osamdeset četvorke sa zemlje i iskočio preko grudobrana. Cijela se šuma tresla. Kroz tutnjavu sam čuo kad je uzviknuo: “Ojhhaaaaa, đe ste, braćo Srbiiiii”