SRETNO!
Dvadeset i prvi decembar obilježava se kao Dan rudara. Ovaj datum stoji ako simbol otpora vrijednih rudara prema bešćutnoj vlasti koja je postavila ulitmatum rudarima Kreke, Zenice, Kaknja, Ljubije, Mostara i Breze.
Dvadeset i prvi decembar obilježava se kao Dan rudara. Ovaj datum stoji ako simbol otpora vrijednih rudara prema bešćutnoj vlasti koja je postavila ulitmatum rudarima Kreke, Zenice, Kaknja, Ljubije, Mostara i Breze.
A što se Dodika tiče, on će zasigurno koristiti državni aparat da urušava državu koju je dužan predstavljati i štititi, odnosno, sada mu više nisu potrebna predstavništva RS-a po svijetu kad ima dio ambasada pod kontrolom. Bošnjaci to mogu suspendirati jedino pojačanim diplomatskim naporima. Zna to Šefik Džaferović pa se u njega uzdajemo, član Predsjedništva BiH, Bošnjak, političar, vrsni pravnik, koji nije Maneken, nije Pehlivan i nije Pingvin.
Vjerovatno niti jedna nacija nije dala veći doprinos osmanskoj arhitekturi i umjetnosti od Bošnjaka, pogotovo u kontekstu doprinosa “malih naroda”. Osmanska umjetnost ostavila je kroz historiju ogroman utjecaj na umjetnost Bosne, čak do te mjere da je i danas percipiramo kao svoju. S druge strane, i Bošnjaci su ostavili veliki trag u toj umjetnosti, definirajući njen izgled i utjecaj kroz stoljeća
Veliki je broj Bošnjakinja koje su fantastične u području kojim se bave i koje očaravaju motivacijom i energijom koju ulažu u postizanje svojih ciljeva. Pozitivnu priču pišu i u Njemačkoj hrabre, pametne i uspješne žene uspijevaju izbalansirati privatno i poslovno, te u eter šalju primjernu priču svojom pojavnošću i društvenim angažmanom
Posmatrajući ovakav rijetko viđen profesionalni sunovrat, teško se oteti utisku da se Radončić na neki perverzni i dijaboličan način osvećuje Hadžiomeroviću tjerajući ga da sam sebe ponižava i unižava, i to nigdje drugo nego na stranicama njegovih novina.
Sve je ovo samo dokaz da je Beljak najobičniji hrvatski šovinist, a da hrvatski muslimani, odnosno Bošnjaci, i kad se svojski trude da budu veći Hrvati od Tuđmana, ne mogu i neće biti prihvaćeni kao istinski Hrvati. Time je izlišna i svaka priča o tome šta jesu ili šta nisu Bošnjaci, kako bi volio da špekulira novopečeni historičar Beljak
Dok sam radila u Teatru u gostima u Zagrebu, na probi Ujaka Vanje, Relja Bašić upitao je veliku Seku Sablić: “Kako ti osjećaš svoje židovstvo?” Seka je, onako otkačena, ležerno parala pletenu suknju na sebi, vunu savijala u klupko i hladno rekla: “Pa, vala, nikako. Ali, ako me hoće uništiti zato što sam Židovka, tad sam Židovka na desetu.” Dubinski sam je shvatila tek u agresiji 1992. godine
Iako je preživio strijeljanje, Fahrudin Muminović umalo opet nije izgubio život, i to u bolnici u Zvorniku. Prema saznanjima haških istražitelja, jedna ili dvije medicinske sestre, koje su tada radile u bolnici, nisu bile nimalo sretne zbog činjenice da im je na brigu predato muslimansko dijete iz Srebrenice.
Za Nikšića, u tom smislu, nema loše reklame; što ga više ima u medijima, to bolje za njega. Cirkuzajući o progresivnom krilu partije, iznoseći u javnost prljavi partijski veš, prikazujući se poštenim i principijelnim naspram partijskih makijavelista, pozicija partijskog enfant terriblea postala je za Nikšića uloga života.
Cementiranjem neravnopravnosti građana i svakog pripadnika konstitutivnih naroda na području Federacije BiH otvara se put ostvarenju mokrih snova Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o etničkim teritorijama u Bosni i Hercegovini