U Bosni se bošnjački kulturni i nacionalni identitet ideologizira i egzistencijalno dovodi u pitanje stalnim stavljanjem u kontekst nepostojećeg nacionalizma i njegovim poređenjem s drugim dvama
Zasad neidentifikovani napadači Ibrahimkadića su napali s leđa, a prilikom niti nakon napada nisu govorili i nisu odnijeli predmete od vrijednosti
– Kako ne razumiješ. S pupa-havama je sve moguće. Izmisli sam neku priču. Pupa-hava se zbog toga neće ni počešati. Najednom mnogo mrtvih oko njega, naprimjer. Samo stoji neka kutija. I ruka jednog od onih što su pucali na njoj. Začudo, puna kutija dukata. On je lijepo malo zatvori i pod ruku. A luka kao luka. Išao njegov brod ili ne, naići će drugi.
U ovom broju portretiramo Fahrudina Radončića, lidera opozicije u vlasti. Bit će zanimljivo gledati, kako će se bližiti 2018. godina i opći izbori, kalkulantsko približavanje Radončića ljevici sa željom da i njega oplode svojim jedinstvom – ovaj put ne bošnjačkim – nego lijevobosanskim.
Kako to da je Fikret Abdić, uprkos hipoteci koju nosi i starosti koja ga sve više pritišće, uspio ostvariti izbornu pobjedu? Naši sagovornici kažu da je odgovor vrlo jednostavan – pobjeda je ostvarena zahvaljujući prijeratnim rezultatima ovog istrošenog starca, čiji su kapaciteti već odavno potrošeni, a znanje i kompetencije zastarjele i prevaziđene. Za Stav su otkrili da nije istina da Fikreta Abdića u politici nije bilo 20 godina. Stranka DNZ je 1997. godine pobijedila na lokalnim izborima, a Abdić je godinama kroz tu stranku postavljao svoje ljude na različite funkcije i smjenjivao ih, sve dok nije došlo do raskola 2014. godine
Mislim da mi u Sarajevu bolujemo od sindroma “vidi mu glave”, koji se manifestuje potrebom da izmišljamo potpuno nepotrebne i vještačke podjele među ljudima. A tako smo mali, tako beznačajni, list na vjetru, ako se nastavimo dalje usitnjavati – teško nama! Često vidim da Čaršija, u nastojanju da bude nešto što nije, radi sve da bude to što nije, a čineći to, prestaje da bude to što u suštini jeste, ili još gore, ono što bi trebala biti.
Gledao sam kako se kazaljke približavaju broju 12. Linije su se budile. Počeše pojedinačni pucnjevi. Onda krenuše i s vatrom iz mitraljeza. Uslijedile su eksplozije tromblona i bombi. Upalio se njihov tenk na Blagovcu, izađe i poče rokati po našim kućama. Prelijetale su nas VBR-ove rakete ispaljene na Sarajevo. Nas su zasuli minobacačkim granatama. Sakrio sam se u bunker kod Mitketa, odnio je đavo šalu. Napolju je sve poludjelo. Pravo veselje
Čini se da su vjerski blagdani tek izlika za priče o “malenim“ egzistencijama koji su naš udaljeni glas nakon zadnjeg rata. Arif Ključanin živi na Novom Zelandu i nije dopustio da ga izbjegličke traume spriječe u pisanju. Kroz pojedinačne sudbine autor pokazuje kako čovjek može postati “sjenka svoje sjenke”. Priča Mozaik započinje kada Ključanin izrađuje mozaik u prezbiterijanskoj crkvi svetog Ivana Krstitelja u Foresthillu, pedesetak kilometara od Aucklanda. Ovdje autorova islamska uvjerenja dolaze u sukob s poslom kojega radi, a upravo se ovdje iscrtava ono što je Ključanin sa sobom ponio iz svog rodnog Kobaša, a zatim Hrvatske, gdje je dugo vremena živio, da bi na koncu bio prisiljen emigrirati “na kraj svijeta” – priču o manjinskom koje je počesto nenamjerno postavljeno u životno konfliktnu situaciju. Dobar, kakav jest, a u skladu s vjerskim uvjerenjima, Ključanin će uvijek naći izlaz u višku ljubavi koju osjeća prema svima. Pripovjedačev subjekt posve je neskriven; on naprosto širi blagdansku pojmovnost Božića i Bajrama kao nešto kozmičko i zauvijek sveprisutno
Ako je ljevica spala na zvijezde granta Bajrovićevog NDI-a, poput klauna iz nevladinog sektora Darka Brkana i Amera Bahtijara, štitonošu Štefice Galić, te propalog novinara i političara Bakira Hadžiomerovića, zatim nepopravljivog jugonostalgičara Esada Bajtala, stanovitog Jasmina Mujanovića, za kojega nismo sigurni da je dosegao punoljetnost, pa stanovitu aktivisticu na Twitteru Azru Kaziju, ako im treba pripomoć od autohtonih Londončana Zrinke Bralo i Nevena Anđelića, onda – jao si ga ljevici.
Scream For Me Sarajevo, 2016; Režija: Tarik Hodžić; Scenarij: Tarik Hodžić, Jasenko Pašić; Produkcija: Prime Time, Adnan Ćuhara Uloge: Bruce Dickinson, Alex Elena, Chris Dale, Jasenko Pašić, Feđa Štukan, Erol Gagula...
