Kako da bošnjačka politika napravi korak naprijed
Politika neprestanih kompromisa i konsenzusa
STAV
Post by STAV
SRETNA MI NOVA GODINA
Iz džamije žurim kući, ili nečemu što se kućom zove. Nekad davno, prisjećam se dok koračam pustom mahalom, ondje su me željno iščekivala moja djeca. Od tada su prošle godine i godine. Djeca su odrasla i otišla. Svako svojim putem, za svojom srećom. Rijetko se čujemo, još rjeđe viđamo. Završio sam roditeljski posao i više im nisam potreban. Tako, valjda, treba biti. Ili ne treba, ali hajdede
GODINA OBILJEŽENA HAŠKIM ODLUKAMA
Prvostepena presuda Ratku Mladiću, drugostepena hercegbosanskoj šestorci i odbijanje razmatranja zahtjeva za reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid više su nego dovoljni da ustvrdimo kako je veliki broj događaja, napisa, političkih i svakih drugih reakcija u odlazećoj godini bio obilježen različitim haškim odlukama. Njihove posljedice vjerovatno će još dugo utjecati na ovdašnja politička zbivanja, uključujući i moguće individualne tužbe žrtava
Ćurak na Maslinovoj grančici
Najvažnije pitanje, zbog kojeg su “mirovni aktivisti” i otpočeli problematizaciju spomenika, jeste prenošenje informacija i formiranje kolektivnog sjećanja. Da bismo bolje shvatili agende onih koji predlažu mirenje po cijenu zaboravljanja, dovoljno se zapitati šta bi dolazeće generacije mogle naučiti iz mirotvornih “give peace a chance” spomenika kakve Ćurak predlaže, a šta bi mogle saznati i naučiti iz onih koji bi simbolički jasno saopćili šta se desilo, kada se desilo, ko je napadao, a ko se branio? Šta šalje jasniju poruku, šta je važnije saopćiti, šta je bliže istini?
“Pisci nikada ne idu u penziju”
“Od koga to mi, svako ponaosob, očekujemo da nam formulira, ustanovi, ponudi državnu nagradu ili konkurs koji bi bili značajna materijalna potpora za dalji rad? Od koga očekujemo da prepozna značaj i kvalitet suvremene dramske književnosti i njen budući scenski život? Ako sami minimiziramo sve to i nismo u stanju osnovati djelotvornu i snažnu strukovnu udrugu koja bi se time pozabavila na dulji rok i postigla adekvatne rezultate”
Uprkos svemu, pružat ćemo usluge na vrhunskom nivou
“Zgrada koja je stradala u požaru naša je najveća zgrada i mi je nazivamo 'srce bolnice'. Tu su nam kompletna dijagnostika i glavnina hirurgije, interno, ginekologija itd. Ta zgrada ima kompletnu stolariju završenu. Ove smo godine završili drugu zgradu po veličini i nju najviše koristimo. I ona ima kompletnu stolariju završenu. To smo uradili sredstvima dobijenim od TIKA-e, naših ljudi iz dijaspore i naših građana iz Bosne i Hercegovine”
PASIVNO-AGRESIVNI LOVRINOVIĆ
Ta pasivno-agresivna retorika, gdje se od Bošnjaka očekuju ne samo jednostrani ustupci nego bukvalna samokastracija vlastitog političkog suvereniteta, a zatim posljedična kuknjava o ugroženosti kada takve drskosti budu odbijene, pokazuje radikalizaciju HDZ-ove politike koja jednostavno ne može izaći iz ćorsokaka u koji je sama sebe utjerala pokušavajući ostvariti ratne ciljeve.
Kad ćemo i hoćemo li već jednom naučiti slušati
Prvi korak ka svemu onome čemu čovjekova nutrina teži jeste usvajanje umijeća slušanja. I učenja. Iskrenog. Otvorenog. Bez tog iskrenog slušanja, nemoguće je govoriti, pričati, besjediti. Jesmo li usvojili umijeće slušanja? Znamo li slušati sagovornika? I biti svjesni da onaj koji ne zna slušati ne zna ni razgovarati, a onaj ko ne zna razgovarati nespreman je na dijalog bez kojeg je nemoguće pronaći svoga iskrenog i savršenog sagovornika
SEAD REKIĆ ZA STAV (3): Šta znam o Đozinoj smrti
Tačno je da sam s Mirsadom Ćatićem, Fadilom Đozom i Mirzom Huskićem otišao u Trnovo, gdje mi je Mirsad Ćatić načelno dao zadatak oko izviđanja jednog pravca u cilju pripreme za naredna borbene akcije. Poslije toga, Mirsad Ćatić, Đozo i Mirza Huskić odlaze ka Goraždu a ja s moja dva borca i komandantom zeničkog bataljona ostajem u Rajskom Dolu kod Trnova, što je oko 30 kilometara daleko od mjesta gdje je pucano na Ćatića, Đozu i Huskića.
Bauštelac meditira, a Švabice se bacaju u Rajnu
“Krajičkom oka, nedaleko od mene, na brežuljku koji se okomito uzdizao nad rijekom, opazio sam ženu odjevenu u crno. U jednom trenutku zakoračila je u ambis i pala u rijeku. Potrčao sam, usput nekako skinuo jaknu i cipele i bacio se u mutnu vodu. Nju odvezoše u bolnicu, mene strpaše u policijski auto, pa u pritvor na ispitivanje. Nisu povjerovali u moju priču”
Strana 179 od 275