fbpx

Post by STAV

Ne postoji kvalitet, da se ne lažemo. Barem ne previše kvaliteta. Iskoči tu poneki “Menalo” s vremena na vrijeme, ali ono što treba reprezentaciji uglavnom je odgojeno van granica ove države.

Prohrvatski neomarksistički portal Prometej.ba objavio je u kratkom roku seriju tekstova svojih istomišljenika koji ovu antiterorističku operaciju, ali i samu Tursku, pokušavaju prikazati u najcrnjim bojama. Nije ni potrebno spominjati da su se tom prilikom poslužili zamjenama teza, dvostrukim standardima, šovinizmom i najobičnijim lažima.

Ako bi u životu radio nešto drugo što nema veze s vjerom ili vjerskim životom, čovjeku je dovoljan Kur'an da ga drži budnim na putu vjere. Nikad se čovjek nije pokajao niti našao na cjedilu kad je Kur'an prihvatio kao svog prijatelja”

“Pišem samo o onom što me obuzima, što me uzbuđuje. A mi živimo u takvom vremenu ubrzanog ritma i mnogih apsurdnih dešavanja koja nas ne mogu ostaviti ravnodušnim. Treba progovoriti. Treba zapisati. Treba ostaviti vidan i jasan trag zarad budućih generacija koje će neminovno doći. Nije Stvoritelj predao ključeve svijeta nečastivom; sačuvaj Bože”

Duga je lista njegovih šovinističkih verbalnih dijareja i srodnih stupidarija kojima zabavlja javnost, ali dvije najnovije vrlo su simptomatične. U prvoj od njih Karamatić, napadajući Komšića, vergla nešto o “balijama”, istovremeno poručujući Bošnjacima da se “ne trebaju ljutiti što ih drugi nazivaju balijama”, te da počiste “baliluk u sopstvenim redovima”.

Grad i država koji su u proteklom ratu najviše stradali, Sarajevo i Bosna i Hercegovina, postali su najgostoljubljiviji teatarski prostor regije. Osim razmjene glumaca i režisera, što zahtijevaju regionalne koprodukcije, sarajevska i bosanskohercegovačka pozorišta često na svojim scenama postavljaju i tekstove autora iz ostalih država s prostora bivše Jugoslavije. S druge strane, i dalje je rijetkost izvođenje bosanskohercegovačkih tekstova u hrvatskom ili srbijanskom teatru

Tog je dana bilo nešto drugačije. Počeo je kazivati svoju životnu priču. Nije se mogao podičiti mladošću i onim što je činio. Zapravo, sve mu je bilo nekako bliže i primamljivije od, recimo, džamije, iako je stanovao nedaleko od nje. Čak se znao i ismijavati s ljudima koji su mu, odazivajući se ezanu, prolazili ispred kuće. U takvom ga stanju zatiče rat. Vrlo brzo zaglavit će u logoru i osjetiti svu žestinu dušmansku

“Naš je cilj Hrvatska. Slobodna, nezavisna Hrvatska, očišćena od komunističke pošasti i srpske hegemonije. Stoga, pozivam te da nam se pridružiš u našoj uzvišenoj nakani. Ti, kao Hrvat islamske vjeroispovijesti, hrvatski cvijet, kako je to često znao kazati naš slavni poglavnik, morao bi znati da je ovo odsudan trenutak i da vremena za čekanje nema”

Sve što jedemo i pijemo nakraju završi u govoru. Govorimo čak i kad ne znamo šta govorimo. Kad se ne sjećamo onog što je dovelo te riječi u naš svakodnevni govor. – Mali je bistar k'o boza. Opasna izjava, moglo bi se kazati, izjava koja jasno govori o bistrini tog malog. – Mali je bistar k'o Š-ova boza. Koliko se sjećam, to je mnogo teža uvreda. Malom nakon takve izjave nema spasa. Ni u porodici, ni u okolini