fbpx

Post by STAV

Tokom studija sam često pio kahvu u lokalu nedaleko od štanda taksija. Tu sam se pobliže upoznao s ovim zanimanjem. Zapravo, shvatio sam da su taksisti vrlo vrijedni i marljivi ljudi koji se svojski trude da zarade svoj komad hljeba. Shvatio sam da to nerijetko zna biti vrlo nezahvalno zanimanje u kome se čovjek susreće sa svim i svačim, počevši od različitih profila ljudi do specifičnih situacija koje ljude natjeraju na korištenje usluga. U takvom je ozračju posve očekivano i normalno da taksisti znaju više o gradu i pulsiranju gradskog života, ali i politici, sportu, kulturi, tračevima i svemu ostalom što čini svakodnevni ambijent grada

“Alija Isaković se, u najkraćem, zalaže za bosansku varijantu, i to na istoj onoj razini na kojoj se govori o hrvatskoj, odnosno srpskoj varijanti, protivi se tome da se govori o nekakvoj podvarijanti, međuvarijanti, “miješanoj” varijanti i sl. Da je to opravdano, pokazuje Isaković analizom bosanskog leksika. Naime, u Bosni i Hercegovini ne upotrebljavaju se mnoge riječi koje su specifične za srpsku (npr. hartija, dockan, šargarepa, sanduče, vaseljena, sem i sl.) odnosno za hrvatsku varijantu (npr. tvrtka, kazalište, tajnik, tjedan, sveudilj, vlak, krajobraz, skladba, a pogotovo to vrijedi za onaj dio leksika koji bi se, bez i kakve zle namjere, mogao nazvati 'ladanizmima', npr. opisanik, utjecatelj, uradak, razradba, procjemba, služnik itd.)”

„Govorimo o kontinuitetu srpskog “arlaukanja” od Vukovog “Srbi svi i svuda”, preko monarhističkog svetosavlja i miloševićevskog “Svi Srbi u jednoj državi”, pa do Dodikovih separatističkih “Mein RS” tendencija koje doista liče na nacističko vjerovanje u “njemački životni prostor” očišćen od svake Različitosti“, stoji, između ostalog, u uvodniku Stava.

Ovaj na prvi pogled čudan unutrašnji nesklad između Nikšića umjetnika i Nikšića političara, gdje jedna te ista osoba traži slobodu govora, ali zagovara i verbalni delikt, kako je već oportuno u datom trenutku, najbolje pokazuje da Nikšić ustvari nije niti istinski umjetnik niti ozbiljan političar već isključivo skandal-majstor i attention seeker, brkata verzija ovdašnjih “influenserki” kakvih su puni Instagram i “Farma”.

Prvi svjetski rat prvo se zvao Svjetski rat ili Veliki rat (termin se i sada koristi ponegdje), i tako je bilo sve do početka Drugog svjetskog rata. S druge strane, prošlo je dovoljno vremena i 23 godine su dovoljne da posljednji rat dobije svoje stalno ime – i u našoj svijesti i u historijskoj literaturi. Dok je rat u toku, pa i njegove posljedice, niko previše ne brine oko njegovog naziva. Zašto je ovo pitanje važno

Vijećnik u Bošnjačkom nacionalnom vijeću, docent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i autor udžbenika na bosanskom jeziku u Sandžaku prof. dr. Sead Šemsović ocijenio je na skupu u Novom Pazaru da obrazovanje na bosanskom jeziku oblikuje kulturni, obrazovni, vjerski i nacionalni identitet Bošnjaka

Uvertira je antiratni roman, roman o očinskoj ljubavi koja je opora i trpka, različita od majčinske, ali ja u romanu i dramama žalim svaku nevinu žrtvu, u Srebrenici ili bilo gdje, prije svega zato što joj nije data šansa da se razvije... u umjetnosti, nauci... ili bilo čemu

Predsjednik Erdoğan i njegovi pouzdani saradnici imaju historijsku zaslugu što su izabrali efikasne načine borbe u zaštiti i odbrani prosperiteta kada je bio ugrožen Gülenovim pokušajem državnog udara. Ovo pitanje zaslužuje najveću pažnju jer se u njemu nalaze najvažnija iskustva i pouke kako treba upotrijebiti političku moć da bi se zaštitio prosperitet. Pogrešan izbor načina borbe može kompromitirati ciljeve i vrijednosti za koje se neki subjekt bori. U tom iskustvenom pogledu, od presudnog je značaja pravovremeno reagiranje odgovornih faktora države na čelu s Erdoğanom. Najvrednije iskustvo aktiviranje je naroda Turske kao subjekta zaštite prosperiteta