“Edicija Bošnjaci” naučno-istraživački je projekt koji se priprema povodom 25. godina od organiziranja Bošnjačkog sabora, održanog 28. septembra 1993. u sarajevskom hotelu “Holiday Inn”. Inicijator projekta jeste sedmičnik Stav (medijska kuća “Simurg Media”) i Internacionalni univerzitet u Sarajevu.
Oni koji su već odavno migrirali odavde sada budzašto prodaju kuće i vikendice koje skoro da više niko i neće. Osim pokoji migrant koji, idući prema granici s Hrvatskom, svrati i prenoći u nekoj od njih. Uzme hrane i garderobe ako pronađe. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, ovo selo našlo se na udaru srpskih snaga na čijem je udaru konstantno bilo sve do jeseni 1994. godine, kada su okupirali župu i napravili od nje pravu pustoš. Pusto i pomalo otužnog izgleda, naselje Zavalje oživi tek nekoliko puta godišnje na blagdan Velike Gospe, Uskrs i Božić, a onda se opet vrati svojoj sivoj svakodnevici u kojoj nema omladine, niti se čuje dječija vika
Malo je vjerovatno da će Mijatović, koji je bio višegodišnji SNSD-ov kadar, i to od nemalog povjerenja, ikada i pomisliti da hapsi svog stvarnog šefa Dodika
Karamatić je samo pokazatelj zaista tužne dekadencije i degeneracije trenutne hrvatske politike u BiH koja je pala na tako niske grane da su joj prihvatljivi i primitivni megafoni govora mržnje poput Karamatića.
Između ostalog, riječ je o dokumentaciji, fotografijama, transkriptima i izjavama iz kojih će javnost jasno vidjeti da se Fahrudin Radončić u BiH bavio špijunažom, u toku rata sarađivao s agresorskom stranom, te kao ratni profiter trgovao drogom, alkoholom, kahvom i slično, a što je nastavio i u kasnijem periodu
: “Ovo je vrijeme vukova – i treba biti spreman na vukove. Ovo je vrijeme bura – i moramo biti spremni da podignemo zidove i napravimo brane. Ovo je vrijeme turbulencija i zemljotresa – i moramo biti spremni na sve i da nas ništa ne može iznenaditi. Ne smijemo doći u situaciju da budemo nespremni kako nam se ne bi neki novi zulum dogodio”
ostvarenje koje bosanskohercegovačka publika željno očekuje na velikim platnima jeste dokumentarac Srbenka režisera Nebojše Slijepčevića. Ovaj film nastao je na osnovu proba predstave Olivera Frljića, koji je 2014. godine režirao predstavu o djevojčici Aleksandri Zec, koju su u decembru 1991. godine ubili tadašnji pripadnici rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske.
Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak
Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji
Za Lučića, pokušaj gradnje džamije u Neumu nema nikakve veze s vjerom i praktičnom potrebom vjernika. Za njega je džamija u Neumu, dakle, pričina Erdoğanovog neosmanskog sna i bošnjačke “zelene transferzale”, za njega je muslimanska bogomolja ustvari kasarna, bajuneta, svjetionik, raketa zemlja-zrak, ali i simbol “muslimanskog suvereniteta” na tom dijelu Jadrana i potpune bošnjačke dominacije nad Hrvatima u BiH. Začuđuje ovakvo bolesno isljeđivanje džamije u Neumu jer se u Rijeci, dakle, lučkom gradu sasvim blizu Zagreba, džamija Dušana Džamonje od samih Hrvata proziva “mediteranskom ljepoticom” i “primjerom suživota Hrvata i muslimana u Hrvatskoj”
