fbpx

Post by STAV

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Čuveni štokholmski sindrom mogao bi biti jedna od dijagnoza koja se odnosi na značajan broj Bošnjaka koji osjećaju autoprezir ili kompleks niže vrijednosti, onih koji se stide svog naslijeđenog identiteta. Nešto slično zabilježeno je među određenim brojem evropskih i američkih Jevreja, i to službeno pod nazivom “Self-Hating Jews”. Postoje frapantne podudarnosti u manifestaciji takvih osobina kod obaju naroda, što je zabilježeno u nekoliko publikacija

Zuhdija je u proteklih nekoliko godina uradio desetke proizvoda od kojih neki predstavljaju prava mala arhitektonska zdanja. Među svima njima, posebno se ističe umanjena replika Stare drvene džamije u Bužimu te starobosanska seoska kuća “šeperuša”. Sklad, ljepota te originalnost detalja koje vjerno Zuhdija uspijeva ukomponirati u svoje rukotvorine doista zadivljuju

Napad u zemlji u kojoj su različitosti prihvaćene do mjere da se ne primjećuju i u kojoj je ova vrsta nasilja potpuno strana jeziva je trauma za Novi Zeland, ali bi morala biti i za cio svijet. Izuzetno mnogo pitanja, od kojih sam tek neka dotakao, otvoreno je ovim zlodjelom. Jedno koje do sada nisam spomenuo jeste da li će se iole ozbiljnije pristupiti borbi protiv bjelačkog rasističkog nasilja, islamofobije, odnosno mržnje uperene protiv muslimana tako brižno gajene decenijama

Mi smo, nasreću ili nažalost, imali priliku da prošlo ljeto posjetimo jednu afričku državu, tačnije Gambiju. Kad kažem nažalost, mislim na stanje koje smo dolje zatekli. Vjerujte da ljudi pješače po nekoliko kilometara u jednom smjeru da pronađu bilo kakvu vodu. I onda im se izgradi bunar koji koristi cijelo selo. S jednim bunarom riješili ste problem pitke vode za desetke, a možda i za stotine porodica”

Ne treba čuditi da je zločin nad muslimanima Novog Zelanda, koji nemaju nikakve veze s Bosnom i Bošnjacima, izvršen uz četničke pjesme. Ono što je uz takve pjesme počinjeno u Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, Foči, Srebrenici, Sarajevu... – ostalo je u najvećoj mjeri nekažnjeno. Jesu osuđeni pojedinci, pokoji izvršilac i naredbodavac, ali nisu kažnjeni sistem, ideologija i aparat koji je sve to osmislio i iza toga stajao. Na djelu je planetarna nepravda koja samo može proizvesti planetarno zlo

Ono što je očito nakon ovog vikenda jeste da protesti prelaze u drugu, može se reći, radikalniju fazu. Razloga za to je nekoliko, no, čini se, jedan od ključnih jeste potpuna ignorancija režima na općenarodni bunt u preko 100 gradova u Srbiji.