Nevjerovatno, ali Bojić, uprkos pedeset godina represijom nametanog službenog ateizma, čak i tvrdi da ovdašnji vjernici nisu ugroženi od ateističkih ideologija, već iznutra, tj. od “izopačenih vjerskih i patrijarhalnih tradicija” koje valjda nenaklono gledaju i guše njihove slobode i prava poput homoseksualizma ili apostazije!
Reporteri Stava posjetili su Fatu Orlović koja čeka bagere u svom dvorištu. “Želja mi je da na mjestu crkve moji sinovi naprave kuće”, kaže nana Fata i nastavlja: „I kada se crkva izmjesti, a nadam se da ću to doživjeti, svi smo na neki način oštećeni: i oni koji su nam nanijeli mnogo zla, i oni koji su crkvu napravili, i oni koji su nas vrijeđali, ali i ja jer sam oboljela.”
Nećemo ovaj put o “Bosna‑agentu”, Sport Centru, Zetri, Mišku Ražnatoviću i sličnim projektima. Nego ćemo o novinskom arhivu u kojem se iz vremena kada su ovdašnji mediji bili puno bolji nego danas može svašta naći. I to “svaka prijava, potpis, kolege sa fakulteta”.
Srpska savremena politika podijeljena je na epizode pozorišnog junačenja i epizode – skidaj gaće. Doduše, daleko su brojnije ove druge epizode, ali povremeno se pojavi poneki srpski političar s jakim glumačkim darom koji odglumi političkog Kraljevića Marka, ali kao i u historiji, epski Kraljević Marko i historijski drastično se razlikuju. Epski Marko bio je strah i trepet za Turke, a historijski vjerni i dosljedni turski sluga koji je poginuo neslavno u bici na Rovinama 1395. godine, boreći se protiv braće kršćana, a na strani osmanske vojske i sultana Bajazita
“Sedam kolona tu su još doćerali. Ja sam tu ležo. Metak sipa oko mene, sa sviju strana, doli ispod nogu, iznad glave, sa strana, al’ u me, srećom, ne udara nijedan. I tako sam ležo jeno sedam kolona dok su još pobili. Poslije su oni ošli kao na odmor. Ošli su onoj kući gori đe su dolazili avtobuzi. Tude su išli u hladovinu, siđali, odmarali. Ja sam pokušo mogu li s ruku skinuti il da potrgam. Srećom da sam skino s ruku, ope sam nabio na ruke, pa sam lego ope potrbuške, jer znam, patrola će dolaziti. Tako sam ležo”
Sve te “bosanske” političke filozofije, sva ta lutanja nekim alternativnim dimenzijama, sva ta dječačka fantaziranja uvijek se svedu na žrtvovanje nekog komada bošnjačkog živućeg tijela na oltaru suživota i države. Jedino što se mijenja jeste veličina bošnjačke žrtve i dio nacionalnog tijela koji treba odsjeći i žrtvovati: nekada treba žrtvovati pravo i potrebu Bošnjaka za političkim organiziranjem na nacionalnim osnovama, nekada bošnjačke kulturne institucije, a nekada i samo bošnjačko nacionalno ime koje treba marginalizirati nauštrb izmišljenog “bosanstva”. Sada bi neki očigledno da žrtvuju i zdrav razum
Ovaj put nećemo do Užica. Ostat ćemo na prelijepim predjelima Zlatibora, gdje se kanimo sresti s arhitekticom u penziji Zejneb (Zaynab), rođenoj u Užicu, a stalno nastanjenoj u Beogradu. Ona je prije tri godine ušla u islam i uzela ovo lijepo ime. Možda je i među užičkim muslimankama koje su prije 157 godina pjevale o Užicu bila neka Zejneba
“Mi nismo pristali ni na istočnu ni na zapadnu duhovnost. O tome najbolje svjedoče stećci kao unikatni nadgrobni spomenici u svjetskim razmjerama. U isto vrijeme mi smo sačuvali kontinuitet kulturnih formi, o čemu, pak, svjedoče nišani proizišli iz stećaka. Na osnovu svega što sam čitao, smatram da danas ne bismo uopće govorili o prihvatanju islama u Bosni da nije bilo Crkve bosanske. Stoga našim precima moramo odati dužnu zahvalnost i poštovanje, kako zbog političke, tako i zbog duhovne dimenzije našeg identiteta”, poručuje Muhamed Hajdarević. Kao mogući oblik iskazivanja te zahvalnosti Hajdarević vidi afirmaciju bosančice. Kaže da je transliteraciju prijevoda Kur’ana na bosančicu radio iz ličnog zadovoljstva, bez ikakvih komercijalnih primisli
Adnan Jahić u svojoj posljednjoj knjizi vješto pokazuje kako se jedino uz anticipiranje značaja i višestrukih implikacija ženskog pitanja unutar društvenog konteksta može ozbiljno misliti i suvislo govoriti o povijesnim, kulturnim i intelektualnim izazovima i zbiljama što su ih Bošnjaci živjeli u prvoj polovini 20. stoljeća
Već tri godine Asmaa Azaizeh vodi popularni festival knjiga na arapskom jeziku u Haifi, gradu koji je postao živahna kulinarska i kulturna prijestolnica palestinskih građana Izraela. No, festival se održava bez stotina naslova koje je Azaizeh željela pokazati jer su izraelski pogranični dužnosnici zabranili iz Jordana prema zakonu koji je postojao još i prije države Izrael.
