Historija našeg naroda i države je historija odbrane našeg kulturnog, posebno pisanog blaga. Naši su pisci, publicisti, autori, naučnici, umjetnici, intelektualci, cjelokupne nacionalne vrijednosti prečesto su bile meta otimanja, svojatanja, nerijetko sa namjerom njihove potpune degradacije i nestanka.
“Nedavno je izašao i moj esej na Perlentaucheru, u kojem sam iznio nove činjenice o Handkeovoj dubokoj upletenosti u ekstremne šovinističke i nacionalističke krugove u Srbiji i Republici Srpskoj. Opisao sam u tom eseju jedan dan u njegovom javnom životu iz aprila 2013. godine, u kojem je dobio čak tri priznanja: odlikovan je od predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, dobio je nagradu 'Momo Kapor' i svečano je promoviran u člana Akademije nauka i umjetnosti RS-a. Tog dana je Handke izjavio da u Srbiji i Republici Srpskoj živi 'čistota' koje više nema u Evropi. Znamo šta to znači u našem kontekstu”
Kantonalni zakon u Sarajevu zabranjuje “kretanje bicikla i mopeda na površinama koje su namijenjene za kretanje pješaka, kao i električnih balansirajućih skutera na jedan ili dva točka”. “Ako postoje biciklističke staze, vozači električnih romobila moraju i dužni su ih koristiti, i to desnim dijelom izgrađene staze. Ako ne postoje, onda moraju voziti desnom ivicom kolovoza saobraćajnice kojom se kreću”, ističe Sarajlić
Mediji, ali samo oni koje kontroliraju politički krugovi HDZ-a, lamentiraju haškim polučinjenicama da je Stari most bio legitimna vojna meta, zaboravljajući pri tome za šta je sve presuđeno Herceg-Bosni i “hrvatskoj šestorci”, svjesno zaobilazeći stravične posljedice udruženog zločinačkog poduhvata počinjenog nad civilima, vjerskim objektima, gradovima, na koncu, nad budućnošću ove zemlje, bez ikakve primisli na historijski značaj Mosta u razvoju cijele regije Hercegovine, na njegovu ulogu, kao jednog i jedinog povoda svim tim silnim turističkim posjetama ne samo Mostaru već i cijelom Hercegovačko-neretvanskom kantonu
Ne može se Lovrenoviću poreći da promovira svoju viziju Bosne, kao i da smatra da postoji bosanski duh, no, umjesto nekritičke promocije, Bošnjacima bi bilo oportunije i korisnije analizirati ih, pa i polemizirati s tim tekstovima jer, sa stajališta njihove povijesti, tradicije i identiteta, pa i one najnovije historije koju još itekako pamtimo, nisu prihvatljivi i počesto su saturirani upravo suprotnim namjerama od one koju površni čitalac ili nekritički podržavalac percipira. U tom smislu je indikativan intervju za Dane crvenog fratra Dragana Bojića. Po srpskom piscu Ivi Andriću i hrvatskim nacionalromantičarima, franjevci su dobri duh i jedini nosioci civilizacijskih vrijednosti Bosne, ergo oni koji su za razliku od Bošnjaka čuvali duh Bosne
Veliki iskorak, koji bi trebao mnogo značiti Bošnjacima u Italiji, jeste uspostavljanje Islamske zajednice Bošnjaka u Italiji, čije će otvorenje biti 30. novembra u gradu Biella, gdje će ujedno biti i njeno sjedište
Gdje smo se izgubili toliko da nismo u stanju vidjeti da nas je na većini geografskog prostora kojim se prostire Bosna i Hercegovina sve manje i da taj negativni trend možemo spriječiti samo ako stanemo pred ogledalo vlastite savjesti i uvjerimo sebe da nam je u jedinstvu spas i da samo jedinstvenim nastupom možemo konačno definirati nacionalne interese koji će nam ubuduće biti vodilja u političkom, naučnom, kulturnom, umjetničkom, društvenom i svakom drugom djelovanju
Muhammed, a. s., iz svoje bi sobe provirivao i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio”
U to vrijeme smo osjetili da možemo uraditi puno više, da možemo krenuti u oslobađanje teritorija naše zemlje i od tada smo imali samo pobjede koje su se nizale iz dana u dan, da bismo 1995. godine došli u Sanski Most i oslobodili veliki dio teritorije današnjeg Unsko-sanskog kantona. Danas smo ovdje došli da se prisjetimo naših saboraca koji su na tom putu dali svoje živote. Svi ovi predjeli ovuda oko kasarne natopljeni su krvlju i nema ni jedne jedinice koja ovdje nije dala svoj doprinos i žrtvu”
Čekao sam da Jasmila i Damir prvo snime film, a koji su snimili ljetos u Stocu i Mostaru, kako niko ne bi mogao tvrditi da sam na bilo koji način opstruisao ovaj filmski projekt. Koliko se razumijem u to, njima preostaje još postprodukcija koju rade vani (vjerovatno u Njemačkoj) i imaju namjeru da ga prikažu za 25. godišnjicu Srebreničkog genocida 2020. godine. Tekst sam dopunio nekoliko puta ovih dana, kako mi na pamet nadolaze sjećanja
