“‘Limitless’ je operativni sistem napravljen za slijepe i slabovidne osobe kako bi one mogle neometano koristiti mobitel. Uz pomoć vještačke inteligencije i 'machine learninga', uspio sam sve sklopiti i napraviti operativni sistem baziran malim dijelom na androidu, a sve ostalo moja je originalna ideja, koja se može proširiti i na druga hendikepirana lica, ali prvo želim da završim ovo što sam započeo”
Negiranje i poricanje genocida jeste završna, osma faza u genocidu. To je faza u kojoj počinioci poriču da su počinili zločin, prikrivaju masovne grobnice i zastrašuju svjedoke, blokiraju se istrage, a žrtve se zastrašuju s namjerom protjerivanja s prostora gdje se genocid izvršio. Negiranje je pritom najpouzdaniji dokaz i valjan indikator koji ukazuje da je genocid stvarno izvršen. Negiranje ima različite motive: ideološke, strateške i druge, pri čemu su posljedice po (i za) žrtve uvijek tragične. Negiranje genocida jeste zločin (genocida) koji se odvija u dvije faze: tokom činjenja zločina i nakon izvršenja zločina.
Dodatni problem jeste pravljenje ambijenta politički nestabilne sredine, o zemlji se stalno govori kao o nesigurnoj, nestabilnoj, stalno se vrte te priče o političkim prepucavanjima, prijetnjama i ljudi preplašeni ostavljaju svoje gradove, relativno dobro situirani, i odlaze, ne mogu više da slušaju takve priče. To je posebna vrsta specijalnog rata protiv ove države, kaže Jašarspahić
Tokom izborne kampanje za predsjedničke izbore 2017. godine građanima Sandžaka Vučić i njegovi saradnici obećavali su nove puteve, domove zdravlja, industrijske zone, fabrike... Dvije godine nakon izbora, od obećanog nema ni trafostanice u Tutinu. Sve na kraju “plaćeno” transfernim “infuzijama” na kraju godine. Umjesto rješenja statusnih pitanja, nove negacije jezika, tradicije, kulture, identiteta Bošnjaka
Sa svojim avijatičarskim naočalama i crnim čipkanim hidžabom izgleda kao da bi mogla biti glumica u arapskoj sapunici. Ima samo 23 godine, ali govori rječito. Prvih 13 godina života provela je iza zidova roditeljske kuće jer je vani bjesnio rat. Nabiha je odrasla u Mogadišu, glavnom gradu Somalije. Jedne noći prije deset godina njezin je otac došao kući i rekao: “Spakirajte sve, napuštamo zemlju.” Porodica se tri dana skrivala među robom koju je prevozio veliki kamion.
Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama. Porodice će nakon skoro 27 godina konačno ukopati njihove nekompletne posmrtne ostatke i imati mezar na kojem će pisati njihovo ime. To je konačni smiraj kako za ubijene tako i za njihove porodice.
Njegov je utjecaj na narod bio toliki da, kako 1660. godine piše Rusuhi Ismail-dede iz Ankare, “ko god bi mu prišao, bilo od elite ili običnih ljudi, bio bi i protivno svojoj volji privučen snagom njegove ličnosti”. Kakva je bila uloga tekije u Konjević-Polju u pobuni Hamze Balija Bošnjaka? Zbog čega se u literaturi brkaju Hamza-dede Orlović i Hamza Bali Bošnjak Orlović? Možemo li sa sigurnošću reći da je drugi potomak prvog? Kojem je tarikatu pripadala tekija u Konjević-Polju i je li bila rasadnik u širenju hamzevijskog tarikata? Na ova i slična pitanja, nadamo se, dobit ćemo odgovor na naučnom skupu u septembru
Ove, 2019. godine Tahir Hassan Akthar već drugi put ide na hadž i vođa je ovogodišnje grupe hadžija koja je 7. juna ispred East London džamije u Londonu biciklom krenula na hadž. Čitava organizacija zove se “Tour De Hajj” jer žele da to rade svake godine, da u ovaj projekt uvode nove ljude, te da islam predstavljaju svijetu u najboljem i sasvim novom svjetlu. Za sebe kažu kako su sasvim obični i normalni ljudi koje je Allah, dž. š., pozvao Sebi i Svojoj Kući i kako su se na ovaj poziv morali odazvati. Osmerica ih je u biciklističkoj grupi, a imaju i dvojicu saputnika u kombiju punom opreme
Dva puta sam zvala da provjerim da možda nisam dobro čula. U oba navrata su mi rekli da je burkini zabranjen, pojašnjavajući kako se većina gostiju buni. Trenutno se osjećam onako kako su se nekada osjećali crnci, jer mogu samo zakupiti termin da se ne bih miješala s ostalima
Bošnjaci moraju konačno shvatiti ono što drugi već odavno znaju: u današnjem svijetu kultura je sjećanja vrijednost, čak neka vrsta društvenog kapitala koji se mora pomno čuvati jer će ga, ukoliko ga se poput zlatnog dukata nemarno ostavi na putu, neko drugi uzeti i zloupotrijebiti u vlastite svrhe.
