A kakva je tek ironija to što se dezerter poput Nikšića, koji je zahvaljujući borbi Armije RBiH danas slobodan da u demokratskom društvu provocira čak i na ovakav način, poziva na ZAVNOBiH ako već dobro znamo kako su se surovo s dezerterima i kukavičkim pobjeguljama obračunavali oni koji su učestvovali u njegovom osnivanju?!
Planinarski savez Bosne i Hercegovine obilježio je 11. juna 2019. godine u Bošnjačkom institutu u Sarajevu izložbom fotografija 40 godina Jugoslavenske himalajske ekspedicije “Everest '79”, koja je preko zapadnog grebena Everesta osvojila najviši vrh svijeta. Izložbu, koja će trajati do 30. juna, predstavili su Muhamed Šišić i Muhamed Gafić, bosanskohercegovački alpinisti, učesnici ekspedicije “Everest '79”. Ovo je bio prvi put da su alpinisti iz Bosne i Hercegovine učestvovali u osvajanju Mount Everesta, te o ovom događaju, kao i brojnim drugim crticama iz svoje izuzetno bogate biografije za Stav govori Muhamed Šišić
U demokratiji partije i/ili političari bez imalo demokratskog kredibiliteta mogu osvojiti izbore (pogled ka istočnom susjedu Bosne i Hercegovine), a što reče prijatelj (Amerikanac, koji živi 20 godina u Istanbulu): “Sada možemo potpuno i bez ograničenja ismijavati svakoga ko koristi riječ 'diktatura' za AK partiju i/ili Erdoğana”
Ploča s petokrakom zamijenjena je spomen-pločom s krstom, služen je parastos srpskim žrtvama iz Drugog svjetskog rata, a prije nekoliko dana na spomenik je postavljen i pravoslavni krst. Među stradalim koji su ukopani u partizanskoj kosturnici bilo je Bošnjaka, Srba, Hrvata, Roma i ostalih
Šta znači zahtjev za ograničavanjem broja komentara čitalaca na najmanju mjeru i kako bi ga uopće mogli i razumjeti nego poziv da se cenzurira sloboda govora, tj. da se uskrati pravo glasa čitaocima, odnosno običnim građanima. Komentare na portalima svakako treba moderirati, jer tu zaista bude svega, posebno na popularnim portalima poput klix.ba, no na najmanju mjeru ograničavati komentare čitalaca jeste poziv na cenzuru i atak na slobodu govora.
Osnivač je “Emanet IT Academy” i jedan od najzaslužnijih što fudbalski klub Podrinje iz Janje nema više finansijskih problema i što je stabilan prvoligaš u RS-u.
Kako je Elmedin Konaković postao lutka u rukama Predraga Kojovića jedna je od središnjih tema 225. broja Stava.
Za njega kažu da je bio nepotkupljiv, da je kao komandant logistike bio jedan od ključnih ljudi za organizaciju odbrane grada Sarajeva. Ideja “Tunela spasa” njegova je zasluga i odvija se pod njegovim rukovođenjem. Za Stav otkriva stvari koje nikad nije javno izgovorio. General-major Armije RBiH Rašid Zorlak svoju životnu priču započinje uz konstataciju: “Samo govorim istinu, ono što sam vidio svojim očima, a o onome gdje ima sumnje neću da govorim. Nema tih para na dunjaluku kojima bi me potplatili da govorim drugačije. Ne dao Bog da se o nekoga ogriješim.” Nakon rata, ovaj vrhunski vojni stručnjak za atomsku, biološku i hemijsku odbranu, jedan od ponajboljih vojnih hemičara u bivšoj JNA, dugogodišnji univerzitetski profesor, bavi se ekološkim uzgojem pčela, kalemljenjem i uzgojem voćaka i malina. Posjetili smo ga na njegovom velikom imanju u Semizovcu kod Sarajeva. General je u sedamdesetim godinama života i radi od jutra do mraka. Sve što mu je na stolu iz njegove je proizvodnje. Posvećen je svojoj porodici i prirodi. Tokom razgovora u njegovoj bašti započela je gromoglasna grmljavina. Generalu smo predložili da se premjestimo pod krov, ali on reče da neće biti kiše. “Kako znate”, upitasmo. “Ne znam ja, znaju moje pčele. Prije kiše vraćaju se u košnicu, a sada miruju”, odgovorio je fascinantni general Armije RBiH koji je uspio što rijetko kome uspije – s prirodom je postao jedno. Poznati je pčelar i kalemar voćaka, a zna se uputiti u šumu s nožićem i izolirskom trakom. “Hvala dragom Allahu, gdje god vidim, ja okalemim. Neko će nekada pojesti. Ako niko drugi, bit će to gozba za ptice”
Rezolucija koju je Kongres SAD-a nedavno izglasao s nadnaslovom “Izražavanje brige za savezništvo Sjedinjenih Država i Turske” jeste sve samo ne izraz brige za savezništvo. O tome da američki kongresmeni odlučuju šta zadovoljava turske potrebe ne vrijedi trošiti tastaturu – šta oni misle o sebi, da su kolonijalni guverneri
Bili su tada Varajiću važniji štokovi, utičnice i pehari. Nije vidio da je groblje preko puta stana dupke napunjeno niti ga je zanimalo ko su ti ljudi koji tamo leže. Kako su tamo uopće skončali. Jer je valjda valjalo samo “njegovo” Sarajevo, a ne ovo drugo, ono koje je izranjavano, silovano i izubijano jedva izvuklo živu glavu od onih kojima je Varajić potrčao u krilo.
