fbpx

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Tužilaštvo kojim rukovodi Gordana Tadić podiglo je u vrijeme njenog v. d. mandata optužnice protiv trojice generala Armije BiH i jednog komandanta specijalnih policijskih snaga MUP-a RBiH. Nije u pitanju samo dojam javnosti nakon svih tih slučajeva, pravni stručnjaci sada već izravno govore o tome kako se radi o direktnim pokušajima revizije historije i izjednačavanja odgovornosti za sve ono što se dešavalo na početku i tokom agresije na BiH. Posebice zato što se u nekim optužnicama nalaze teške kvalifikacije kakva je “udruženi zločinački poduhvat”

Dok se ljudi bore da dokažu kome ona pripada, Crkvu sv. Marije – džamiju Fethiju izjeda zub vremena i ničemu ne služi, osim da se putnici-namjernici zapitaju šta predstavlja ta ruševina koja se prkosno uzdiže iznad Jajca i zajedno s tvrđavom dominira krajolikom

Nevladin sektor često je najmobilniji dio jednog društva i odličan poligon za plasiranje pozitivnih, ali i onih drugih ideja i projekata, najčešće stranih donatora koji su produžena ruka pojedinih država ili lobija. Upravo takav NVO sektor ima najveći utjecaj u Bosni i Hercegovini. Ne treba odbaciti njihov pozitivni učinak u našem društvu, ali zabrinjava njihova česta neprincipijelnost i redanje prioriteta prema instrukcijama donatora, umjesto prema potrebama našeg društva

“Mislim da smo uspjeli pronaći gotovo sve što postoji od video i audioarhiva o Nedžadu Ibrišimoviću. To je bio ogroman posao i jako sam zahvalan ljudima koji su nam otkrivali snimke za koje nismo ni znali da postoje. Kada smo dobili uvid u arhivsku građu, napravili smo plan o tome ko su ljudi koji bi mogli na najbolji način govoriti o životu i djelu Nedžada Ibrišimovića. Prvi put u mojoj karijeri mi se desilo da su svi koje sam pozvao bili oduševljeni što će učestvovati u toj priči”

Nakon 7 mjeseci, Ministarstvo uprave RH legitimira postupke Mirsada Srebrenikovića i priznaje (legalizira) sve njegove rabote. Uvidom u zapisnike koje je Srebreniković dostavio Ministarstvu, vidljivo je kako su kao prisutni upisani ljudi koji uopće nisu sudjelovali u radu sjednice. Jedan je od njih i Fehim Vukotić iz Dubrovnika, koji za Stav kaže: “Iako je moje ime upisano u zapisnik famozne sjednice Predsjedništva od 20. maja 2018. godine, ja nisam sudjelovao u njenom radu niti sam glasao za bilo kakve odluke. Dakle, moje ime se u tom zapisniku našlo iako ja nisam sudjelovao u radu sjednice, niti telefonske niti bilo koje druge”

Vježbaju tri puta sedmično, a vježbe uključuju savladavanje protivnika klanjem, lomljenjem ruku, izbijanjem očiju. Jedna od vježbi jeste i usavršavanje tzv. “glasgowskog osmijeha”, rezanje obraza od ugla usana prema uhu. Kamp, veličine otprilike 50 nogometnih igrališta, okružen je visokim ogradama i nalazi se samo 35 minuta vožnje od središta Tirane. Ljudi u kampu žive izolirano, većina od njih dvije hiljade ne smije posjedovati mobilne telefone, satove ili kalendare, iako članovi organizacije koja upravlja kampom poriču te tvrdnje

“Ovo je prvi biografski film urađen na ovaj način. Iako se u filmu spominju i Ibrišimovićevo slikarstvo i kiparstvo, ipak smo odlučili da fokus stavimo na njegovo književno djelo. Željeli smo da film bude što vjerodostojniji, pa smo uključili ljude koje je Ibrišimović tokom života veoma volio i s njima se družio. Smatrali smo da nam takvi ljudi mogu iz prve ruke govoriti o njemu i kao o čovjeku i kao o umjetniku”, kazala je scenaristica Alema Kazazić

Osim Kasumovića, koji je predložen za “Grb Zenice”, za priznanje “Nagrada Zenice” predloženi su Maja Hadžiselimović, Ivan Petrović i Ansambl “Bosnia folk”, ali očito je da će ostati bez priznanja. Prvi put od 1996. godine, od kada se dodjeljuju ova priznanja za 20. mart, Dan Zenice, vjerovatno neće biti dodijeljena.