fbpx

“Ljetos su neki momci iz Katara došli na rafting i, kada su vidjeli da u automobil točim jestivo ulje, uhvatili su se za glave i rekli: 'U svijetu se vode ratovi za naftu, a ti u motor točiš jestivo ulje'”

Mi svi vidimo da su muslimani Bosne i Hercegovine i čitave naše Kraljevine jako zaostali u prosvjeti i kulturi uopće. Kod nas muslimana je najviše analfabeta, najviše besposlenjaka, najviše sirotinje i bolesnika. Neznanje, nepismenost, tuberkuloza, alkohol, kriminal, kocka i karta, pa i prostitucija hara po našim redovima. To nas bije jer nismo prosvijećeni”, stoji u tekstu Husejna Dubravića objavljenom u Novom Beharu sredinom 1937. godine

Novi predsjednik “Preporoda” ističe da “svaki program, pa i ovaj, može ostati samo lista lijepih želja i namjera ukoliko ne postoje oni koji će ga ostvarivati, ali i ukoliko ne postoje i odgovarajući finansijsko-materijalni preduvjeti i druge okolnosti koje će omogućiti njegovu realizaciju.”

Upravo je zato tragično, kada čitamo jadikovke Safvet-bega Bašagića da smo zapostavili našu divansku književnost, da smo ispustili iz vidokruga veliki broj značajnih pisaca, jer i nakon stotinu godina, situacija nije puno bolja. Kao što je bilo tragično da se pjesnici s orijentalnih jezika prevode s engleskog jezika i nameću kao vjerodostojni prijevod.

Suština, srpsko-hrvatska i srpsko-hrvaćanska saradnja u cilju prikazivanja Bosne kao “propale” ili “nemoguće” države cijelim arsenalom oružja, od optužbi za terorizam, do opstrukcija donošenja vitalnih odluka za budućnost zemlje, ucjena, preglasavanja, uvjetovanja, ne može biti dovedena u pitanje. Režimski mediji u Hrvatskoj pokušavaju argumentirati kako se radi o konstrukciji bošnjačkog dijela obavještajne strukture s ciljem odvraćanja pažnje s ustavnih i zakonskih promjena za “osiguranje ravnopravnosti Hrvata” s još jednog “naučnog” skupa čudnovatih kljunaša u Neumu koje je ovaj put pohodio hrvaćanski premijer. Sugerira se kako se aferom opravdava izbor Željka Komšića

“Jezička tolerancija i demokracija ogledaju se u tome da poštujemo prije svega svoj jezički identitet i integritet, te da imamo vrlo jasne stavove u poštivanju drugih jezičkih identiteta. To je suština jezičke tolerancije. Nije jezička tolerancija u nepoštivanju vlastitog jezika i govorenju da su bosanski, hrvatski i srpski jedan jezik, ili da se radi o zajedničkom jeziku”

Gdje god pogled seže i noga kroči, nešto se gradi, doduše, isključivo stambena naselja, zgusnuta, stiješnjena, bez ikakve, pa makar i minijaturne zelene površine, a nerijetko i bez parkirališta za vozila budućih stanara. Naizgled i za neupućene, u svemu tome logike nema, jer ljudi iz ovog grada odlaze li – odlaze, a Tuzla, opet, gradi li se – gradi. Ipak, ima. Promućurni “neimari” promišljaju ovako: što više ljudi odlazi, jača je i dijaspora, a samim tim je i mnogo više potencijalnih kupaca stanova koji, penzionirani i pritiješnjeni nostalgijom za rodnom grudom, silno žele ovozemaljsko bitisanje okončati u voljenoj zemljici Bosni