fbpx

Izgradnja džamije na području Berlina bila je potaknuta od Osmanskog carstva. Oni su tražili mogućnost prakticiranja obreda za svoje vjernike u ratnom zatvoru, čak i ako su se borili na neprijateljskoj strani. Njemački ministar vanjskih poslova i tadašnje vojne vlasti, koji su finansirali gradnju drvenog objekta podignutog za samo pet sedmica, također su željeli iskoristiti priliku da demonstriraju stranim zemljama progresivnu toleranciju Rajha

Otuda i ovakvi pokušaji legitimiranja plana da Naša stranka, iako minorna, sa samo 5% glasova osvojenih na nivou Federacije BiH, u okviru planirane koalicije, uz određene radikalnije kadrove SDP-a, diktira i zadaje ideološki kurs buduće Vlade Kantona Sarajevo.

“Oni su ljudi koji bježe od rata, smrti, siromaštva i torture sistema. Njihov bijeg traje po nekoliko godina, a na tom putu ih tuku, pljačkaju, prijete im, mnogi su i život izgubili. Katkad im samo osmijeh mnogo znači, a tek jedna jabuka ili marka, hljeb, čarape... Količina nije bitna, važno je tretirati ih humano i ljudski, poštovati njihovo dostojanstvo. Jedna jabuka, marka ili pozdrav pokazuju da ste na strani tolerancije, i to je u ovim vremenima luksuz”

. Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Film prvi put donosi i ekranizaciju samog spuštanja na Mjesec i Armstrongovog koračanja, ali bez američke zastave, koja bi, prema mišljenju režisera, ovaj civilizacijski trenutak svela samo na SAD. Upravo ova scena, o kojoj su iznesene mnogobrojne teorije zavjere, od savršenosti kvalitete fotografija, izostanka zvijezda na nebu, vihorenja zastave, postojanju sjena koje nije uzrokovala Sunčeva svjetlost (Conspiracy Theory: Did We Land on the Moon?, 2001), na krajnje realističan, uvjerljiv, precizan i detaljan način oživljava jedan od najvažnijih trenutaka za čovječanstvo, u kojem čovjek nikada nije bio dalje od “svoje” Zemlje, a nikada bliže svom Stvoritelju.

On više nije niti sjenka onog sarajevskog mangupa iz raje kojeg su svi voljeli i poštovali, u čije su priče slijepo vjerovali, poput one da nije otišao u Cannes da primi Zlatnu palmu jer je s prijateljem “postavljao parket”. On više nije idol niti će više to ikada biti, jer dok u njegovoj rodnoj zemlji ubijaju nedužne mlade ljude, on ne snima filmove o njihovim očevima koji svakodnevno protestiraju na ulici, već na drugoj strani ulice “savjetuje” svog heroja iz stvarnosti. Njegov “povratak” u rodni grad neće biti s Oskarom kojeg je sanjao zajedno sa svojom rajom u kafani “Šetalište”, već dolazi kao savjetnik političara koji i dalje sanja uništenje tog grada.

Knjiga je zbirka usmenih lirskih i nekoliko lirskonarativnih pjesama koje je tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća Smajl O. Bradarić sakupljao na području Žepča, Maglaja, srednje i sjeverne Bosne. Nakon više od desetljeća prikupljanja, pošto je skupio više od hiljadu pjesama, rukopis je spakovao i 1955. godine poslao Zemaljskom muzeju BiH. Od prvih zapisa, na kojima je stajalo samo ime zapisivača ovih pjesama, do početka rada na ovoj zbirci prošlo je skoro 70 godina

Šuti dobro ušuškani budžetlija, to za njega nije mržnja, nije ni šovinizam jer ipak, zaboga, riječ je o pripadniku istog “građanskog” kruga koji je umislio da postavlja standarde ponašanja i kreira mišljenja i stavove. Nije šovinizam ni zlo kada vidoviti Fadil Mandal napiše da je “politički gubavac” predsjednik stranke koja je dobila najviše glasova na netom okončanim izborima.

I on ovaj čin, ali i ostale nedavne tragedije, stavlja u kontekst “metropolizacije” Sarajeva izrugujući se toj ideji i pritom neskriveno pateći za “sigurnim” vremenima milicije, kada je grad Sarajevo bio provincija, ali mnogo sigurnija, doduše ne za Dizdarevićeve neistomišljenike koje je gutao proždrljivi mrak podruma komunističkih službi sigurnosti.