Zašto nas tamo nema?
Između slavne prošlosti i krvavog stradanja Bošnjaci u istočnoj Hercegovini ostali su bez budućnosti
Mali heroji iz prve ratne škole u Sarajevu
Da je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini narod ponosno nastavljao svoj život, govorili su mnogi, pa odatle i fotografije modno dotjeranih Bosanki i Hercegovki, sjećanja na predstave ratnog teatra, i slično. Jedan od takvih primjera jeste i prva ratna škola u Sarajevu, škola koju je u to vrijeme posjetio i tadašnji predsjednik Alija Izetbegović
Kad je stani-pa'ni, i Suljagić je SDA-ovac
Suljagić funkcionira po principu “do podne Ilija, od podne Alija”, slojevita je to lična identitetarna zbrka u kojoj je, sudeći mu prema stavovima, ujutro Bosanac, u podne Bošnjak, polije podne priča da mu je obitelj srpskih korijena iz okolice Aranđelovca, uvečer je građanin svijeta, a dok spava, po prilici sanja da je Boško Buha. Slično je i s njegovim političkim procjenama, ujutro će SDA optuživati da su radikali i ratoborni nacionalisti, a poslije podne pozivati da pripreme narod za rat. Na Twitteru će napasti Erdoğana pa post brže-bolje obrisati kad se sjeti da radi na turskom univerzitetu (plaća je ipak bitnija od onoga šta misli). Ali, Suljagić je još i dobar naspram Sabine Ćudić, koja nikako da shvati da se može biti nacionalan i patriota ako si ljevičar.
Patron vasione u selu pokraj Fojnice
Nedaleko od Fojnice smješteno je selo Oglavak. Skriven u bosanskim brdima, Oglavak je preko stotinu godina predstavljao centar islamske duhovnosti, ne samo u Bosni već i u Evropi. Tekiju u ovom selu, danas znanu samo poštovaocima tesavvufa, podigao je znameniti šejh Abdurahman Sirrija.
Za Džigita bih dao i ženu i staru majku
Enver Žiga u svojim štalama, u selu Ratkovci u općini Visoko, ima 22 konja. Iako zbog njih ima samo troškove, uzgaja ih kako bi sačuvao pasminu konja, koji su kroz historiju bili najvjerniji prijatelji bosanskom čovjeku
U Miošić da napišem knjigu
Ohrabren dobrim kritikama, hoću novu knjigu da pišem! A zima bila ljuta, žestoka, iz kuće izlazi samo ko mora! Ma milina! Mislim, milina za pisanje! I, tako, nahajcam ti ja onu moju peć, pucketa u njoj suha cerovina, ispred mene pisaća mašina, papir, kahva, cigare, a prozor mi ovako... Eto, k'o tu gdje ti sad sjediš, samo malo ulijevo! I sve gledam kroz prozor kako sipa ona bjelina! I sva zgoda bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta ječi i kmeči, ideju sjajnu imam, znam šta hoću, ali džabe ti sve – ni slova
Hočko i crkvena zvona
Razgovor o Hočku i zvonu zabilježio sam ovako. Za nekoliko minuta trebao se oglasiti ezan. Utom su zatreštala zvona sa zvonika gradske crkve. Bilo je dvije ili tri minute do podne. “Zanimljivo, nikad ne zvone okruglo u dvan'est!?”, promrmlja Ibro. “Tačno. A znaš li što je to tako?”, drecnu se Ismet, kao da je jedva čekao to pitanje
JEDNA PORODIČNA PRIČA IZ 1878. GODINE
Događaji su poznati. Po dogovoru velikih sila, austrougarska vojska ušla je u Bosnu i Hercegovinu. Na nekoliko mjesta bili su žestoki okršaji. Ipak, vojsku su samo nakratko zaustavljali. Tako i na Banjalučkom polju. Nakon bitke, krenulo je preuzimanje i čišćenje grada
“Avazovo” mamuzanje mrtvog SDP-a
To na čemu Avaz jaše posljednjih dana, pokušavajući prevariti i ono malo čitalaca i još manji broj onih koji vjeruju u napisano u ovom stranačkom glasilu, potpuno je suludo krivljenje činjenica, obmanjivanje i otvoreno laganje. Spinovanje, kako je to moderno reći.
Morao sam doživjeti pakao da bih osjetio pravu sreću
Sve sam to osjetio na svojoj koži shvatajući odlično da je, ako želim napraviti iskorak u svom životu, nakon velikog neuspjeha neophodno da odgovorim na pitanje ko sam. Obišao sam čitav dunjaluk, pročitao i napisao hiljade stranica, vodio velike unutrašnje ratove tražeći odgovor na pitanje ko sam ja. Na kraju sam odgovor pronašao na samo jednom mjestu. U svom srcu
Strana 147 od 156