Da li smo svjesni ovisnosti ili nas je brzina širenja mobilnih komunikacija kao društvo zatekla nespremne pa ne znamo granice i pravila racionalnog korištenja pametnih telefona? Mogu li se osobe koje u društvu stalno pridaju veću pažnju “nekome ili nečemu” što dolazi s telefona smatrati nepristojnim? Naši sagovornici potvrđuju da je problem ovisnosti o mobilnim telefonima itekako prisutan u našem društvu, a posljedice još nesagledive
Čast izuzecima, ali rijetki su voljni i spremni ljudski razgovarati, uvažavajući pri tome pravo drugog da se ne slaže s iznesenim stavom ili da ga, snagom argumenata, eventualno uvjeri u pogrešnost njegovog mišljenja. Zašto je to tako
„Fahrudin Radončić dvostruki je igrač koji u isto vrijeme sarađuje i s nama i s neprijateljem. On je od samog početka povezan sa stranim sigurnosnim službama, prvo JNA, a kasnije Srbije. I prije je rata bio s njima povezan, u toku rata održavao je te veze i kontakte, a onda i poslije rata. Uglavnom se preko njega vrše određeni utjecaji i pritisci s te strane. U novije vrijeme on otvoreno djeluje i ide u otvoreni napad, a uzrok tome jeste ova dugogodišnja saradnja s Beogradom“, kaže Polutak u razgovoru za Stav.
Sinkro” je u početku trgovao s uglavnom jeftinim namještajem, to su obično bile male garniture koje su dimenziono dizajnirane tako da bukvalno četiri paketa stanu u jednom redu u šleperskoj prikolici, odnosno, da u šleper stane 120 takvih paketa. To su bili mali komadi namještaja koji se vani brzo prodaju. Sada je “Sinkro” došao do srednjeg evropskog nivoa kvalitete u proizvodnji namještaja, ali najvišeg što se tiče kupaca. To je kao u sportu, objašnjava Kuštrić, kreneš igrati u lokalnoj ligi, pa pređeš u treću, drugu, prvu, i konačno do svojevrsne lige šampiona
Ekipa Stava zatekla je Belmu u razgovoru s roditeljima i bratom. Kaže da se osjeća veoma dobro i kao da se ništa nije ni desilo. Belmu posebno raduje povratak na studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i druženje s njenim vršnjacima. Belmin otac Senad Bajrić, iako još u šoku od svega što je preživjela njegova kćerka i njihova porodica, kaže da nema dovoljno riječi da izrazi zahvalnost na svemu što je učinjeno za njegovu kćerku na KCUS-u. Od trenutka prijema u KCUS, o Belminom stanju brine se tim ljekara različitih specijalnosti kako bi se utvrdio tačan uzrok gubljenja svijesti i pada u komu
Nedavno je na poluvremenu košarkaške utakmice (ne znam ko je s kim igrao, koji medžlisi, muftijstva...) rezultat glasio 0:0. Ne da niko nije tricu ubacio, već ni slobodno bacanje – a bili su postavljeni koševi. Kad ne ide – ne ide! Nije htjela lopta u koš, nije htjela i džaba. (“Kako će u koš”, sad bi rekao moj daidža, “kad je bacaju k'o kamena s ramena?”) A možda su igrali na rezultat, prvo odbraniti svoj koš, a ako koji daju, dobro i jeste. Tvrda utakmica
Ipak, na tom tragu naprosto impresionira ustrajna nakana, pa makar bila i beznadna, tuzlanskih autora da u obamrle ćelije ovog kulturi hronično nesklonog grada, napose vaninstitucionalnoj, udahnu i nešto drugo osim jeftinog, provincijalnog politikantstva, sveopće intelektualne i etičke entropije i fingirano pompeznih pseudoknjiževnih smijurija koje osmišljava, realizira i plaća parama Tuzlaka, pa tako i mojim, samoproglašeni kulturalni arbitar, biznismen i povremeno gradonačelnik Tuzle
Riječ se doima kao da je vezana uz govor. I jeste. Uz što bi drugo?! Međutim, moguće je biti japajajac i kad pretjerano ne govoriš. Dovoljno je, dok se u krugu priča neka priča, pokazati prstom na sebe, i sve je jasno
Na dijelu trase na kojem se ima izvršiti eksproprijacija realno je očekivati naglo i zadivljujuće buđenje radnog entuzijazma vlasnika zemljišta, ne isključujući ni zakup od strane “pretplaćenih” za razne vrste poticaja, koji će kamenjar užurbano pretvarati u plodno zemljište. Komisija će za to vrijeme strateški se pripremiti dok na tom dijelu niknu maslinjaci, plantaže smilja i druge kulture koje će vrelo hercegovačko sunce obasjati prvi put nakon postanka svijeta
Djetinjstvo bez oca bilo je vrlo teško, a majka je, pored kućnih poslova, morala privređivati za život kako bi imali od čega da se hrane. Hafiz Nedim Botić bio je jedini Bošnjak koji je ostao u Bosanskoj Dubici, gdje stvari nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini više nisu bile iste. A u školi je morao učiti pravoslavni vjeronauk, teško se razbolio, razmišljao je i o samoubistvu, a zatim je počeo otkrivati svoj vjerski i nacionalni identitet
