Grebak je jedan od simbola borbe za opstanak Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Mitsko mjesto u novijoj historiji, odakle se ka 50 kilometara udaljenom Goraždu, svake noći, kroz šumu, minska polja, zasjede, nosila municija, hrana i lijekovi. Abid Turčalo, vodič s Grepka, brat legendarnog majora Armije BiH Hasana Turčala, priča za Stav
“Čujemo razne izjave zbog kojih se često puta osjetimo uvrijeđeni. Mnogi su od nas uvrijeđeni kada čuju da nas neki u svojim izjavama nazivaju srebreničkom sirotinjom i preko nas pokušavaju ubirati političke poene, ili se razračunavati s onima koji pomažu nama, a i Srebrenici. Mi nismo sirotinja. Ima ljudi koji teško žive, ali tome su doprinijeli i oni koji su godine proveli u parlamentarnim klupama i raznim pozicijama. Njih pozivamo da kažu šta su to oni uradili za Srebrenicu i ljude ovdje, osim što su imali lične koristi”
Ponukan problemima i nedoumicama u vezi s izgradnjom Pelješkog mosta, Enis Omerović, stručnjak za međunarodno pravo, u autorskom tekstu za Stav prepoznaje tri ključna problema koji se pojavljuju ili se mogu pojaviti u odnosu između dviju susjednih zemalja, Bosne i Hercegovine i Hrvatske
Ima li Američka ambasada moralno pravo izražavati svoje duboko razočarenje što je škola u Dobroševićima nazvana po “kontroverznom” Mustafi Busuladžiću ako znamo da u Sjedinjenim Američkim Državama postoje najmanje četiri biste četničkog generala Draže Mihailovića
Najveći je dug u Sveučilišnoj bolnici u Mostaru, koju su posljednje dvije godine, uz više nego znakovitu medijsku šutnju i bez pompe, napustile desetine ljekara. Travnička bolnica nalazi se u katastrofalnom stanju, bihaćka bolnica također, a Kantonalnu bolnicu u Zenici stanovnici tog grada nazivaju “tvornicom užasa”. Nismo primijetili ni ostrašćeno medijsko praćenje štrajka u goraždanskoj bolnici, a od bolnice u Istočnom Sarajevu ostao je samo kamen temeljac. Dok se KCUS svakodnevno napada, o stanju zdravstvenih ustanova u ostatku zemlje se šuti, ili se vijesti nalaze na marginama medijskog interesa
“Od početka sam znao da se neću baviti dizajniranjem običnog nakita i da neću praviti burme, prstenove i naušnice kojih je puno Sarajevo. Ako ću se već baviti ovim poslom, onda želim da pravim nešto unikatno, nešto što do sada nije napravljeno. Želio sam da isključivo dizajniram i pravim kolekciju naših proizvoda koja će biti inspirirana sarajevskim i bosanskim motivima”
Je li vam se ikad dogodilo da vas na ulici zasretne neka srodna hadžijska duša i izloži vas nevinoj, podužoj, krajnje iskrenoj, suštinski dobronamjernoj hodočasničkoj narativnoj torturi? To se meni stalno događa; možda prolazim krizu srednjih godina, a možda se pretvaram u namćora koji mrzi riječ samo ako nije njegova. Uši su mi postale ranjive od loših priča, pogubio sam živce od ljudi koji se malo-malo pa umore od šutnje, ljudi koje odgovor ne zanima dok postavljaju pitanje, koji pričaju a ništa ne kazuju.
Već kroz koji dan čuo sam da je viđen i u okolnim čaršijama. “Znači, 'padavičar' je bio i kod tebe”, upita me jedan kolega koju sedmicu poslije. Helem, poslije se sve raspetljalo pa saznadoh da je riječ o običnom lažovu koji, na očito dobro uigranu foru, hvata koga god stigne, a omiljene destinacije su mu baš džamije i zajednički namazi. Kasnije sam saznao da je i skončao na vrlo neprijatan način. Nek mu Bog sudi
Tu smo se sastajali! A dobro mjesto za tajne sastanke: sa stubišta, kroz velike, zatamnjene prozore, vidi se cijelo dvorište i niko neopažen ne može prići ulazu, a, ako i priđe ili se čuju koraci s gornjih spratova, ja bih hitro preskočio na suprotno stubište i lijeno se uspinjao, u posjeti sam, kao, nekakvoj
Miniranje džamije 1993. godine Večernji list okarakterizirao je “nerazumnim potezom”, da bi odmah potom ustvrdili kako se njenom obnovom neće okončati stoljetni prijepori oko kojih se nisu usuglasili čak ni povjesničari, ali ni pripadnici crkava i vjerskih zajednica, kao i triju naroda, oko jednog drugog povijesnog pamćenja koje se taloži i često bude povod za novo nasilje, a to je da je, prema crkvenim izvorima, tačno na tom mjestu, na Babunu u naselju llićima, do osmanske okupacije bila smještena katolička bogomolja, crkvica ili kapelica svete Ruže Viterbijske
