“Za povratak se nešto davno trebalo uraditi. Napravili su kuće, a ne mogu da se vrate, i to mi je krivo. Ja sam se vratila na svoje, a ne znam kako je njima kada u 12 kvadrata žive ovdje u Tuzli, u Sarajevu ili Srebreniku, a toliku su svoju zemlju ostavili. Ja sam se vratila i ne dam svoju zemlju. Željela bih da se svako vrati na svoje”
Nije ona žuljeve na besposlicama kao Sarajka nabila, već na poslu i muci. Te je jeseni ponosno u avliji isklepla dvadeset metara, zabijajući sjekiru precizno u sočno meso panjeva
"Pa dobro, zar vi ne vidite ove Arape, Turke, Irance i koje sve istočne narode koji vršljaju po našim čaršijama, onako neobrazovani i nekulturni? Pa, gdje vi živite?”
Intervju koji je nedavno general Mustafa Polutak dao magazinu Stav bio je povod za nervozno reagiranje, bjesomučne napade, ali i teške optužbe. Neke od najtežih jesu one da je Polutak “dobar dio agresije na BiH” proveo u redovima JNA, da im je predao oružje iz kasarni kojim je kasnije razarano Sarajevo, te da je bio drugi čovjek komande HVO-a u Kiseljaku
Za razliku od nekih prethodnih bosanskohercegovačkih ostvarenja, film Muškarci ne plaču ne prezentira uzaludnost proteklog rata izjednačavajući žrtvu i agresora, već pronalazi tragičnost pojedinačnih sudbina upravo u razdvajanju ovih dviju uloga
Otišao sam prije nekoliko sedmica da je obiđem, kao hastu kojoj eksperti odbrajaju posljednje dane života, poveo sa sobom i suprugu i ponio dvije svoje knjige na poklon kako se ne bi baš i izvana vidjelo da se ne radi o sastanku nego o rastanku, i da se više nećemo licem u lice gledati, za ovog ovdje života. U nje se lice bilo podmladilo
Krajem prošlog mjeseca obilježena je 76. godišnjica ustanka u Drugom svjetskom ratu. Ono što se ne obilježava jesu zločini ustanika nad Bošnjacima i Hrvatima počinjeni u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Kulen-Vakufu, Krnjeuši... Za Stav govore svjedoci zločina ustanika u okolini Bosanske Krupe
Ako kažemo da su odavno putevi uzani, kolski i u katastrofalnom stanju, onda nećemo pogriješiti; ako kažemo da su ljudi stoljećima koristili bunarske, izvorske i riječne vode za potrebe domaćinstava i gazdinstava, onda smo u pravu; ako kažemo da u Petnjici struje nekad nema i po dan-dva, ako kažemo da su zdravstvena i drugi vidovi zaštite na veoma niskom nivou, nismo daleko od istine itd. Da je najteži dio životne stvarnosti ne toliko u opustjelim selima koliko u praznoj duši, svjedoče nam stari ljudi – posljednji čuvari ognjišta
Emir Suljagić i Reuf Bajrović postali su prave vidjelice – „ustaše“ viđaju na svakom koraku, i to u Sarajevu. Prozivaju sve živo i mrtvo, po babi i po stričevima, tuđe roditelje, djecu, braću, sestre... Međutim, što će Suljagić učiniti sada kada mu je rođeni daidža primio "Red Ante Starčevića" od hrvatske predsjednice? Hoće li navaliti na vlastitog daidžu što je primio odlikovanje nazvano po “ocu hrvatske domovine” i glavnom ideologu hrvatskog nacionalizma
Slab odaziv na izbore ili referendume pokazuje sve širu apatiju zbog sve slabijih rezultata demokratskog procesa i procedura. Demokratija, iako poznaje široku osnovu aktivnog i pasivnog biračkog prava, daje sve manje rezultata, ulazi u krizu poput onih 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, koje su na vlast dovele populiste koji su proizveli zločinačke režime s katastrofalnim posljedicama. Od zainteresiranih, barem djelomično upućenih, a apatičnih građana nema doprinosa, dok idiotesi glasaju za svoje favorite koji su njima nalik. U Bosni i Hercegovini to bi značilo trajnu vlast Radončića, Čovića i Dodika
