fbpx

Ako je suditi po dosadašnjoj praksi očekivali bi u najmanju ruku napise da je direktor uskratio na smrt bolesnim pacijentima posljednju nadu da spase svoj život, a odmah potom da mediji prenesu izjave njihove uplakane rodbine. Da optužbe pljušte na sve strane, da nastane prometni krkljanac od reportažnih kola "s lica mjesta", da se dignu SDP i Naša stranka pa da gorljivo traže smjene i ostavke odgovornih

Bošnjaci su u Kiseljaku marginalizirani, čak bi se moglo reći da se nad Bošnjacima u Kiseljaku provodi jedna vrsta segregacije. Nema nijedne javne institucije kojoj je na čelu Bošnjak, nijednog upravnog ili nadzornog odbora u kojem Bošnjaci mogu odlučivati. Možemo kazati da nema čak ni neke važnije komisije u kojoj Bošnjaci odlučuju. Štaviše, izmjenama nekih dokumenata (poslovnika o radu, statuta...), uveden je paralelizam koji potpuno marginalizira prisustvo Bošnjaka u tim radnim tijelima

“Mi smo ljudi s Diviča, jedini koji ne vole ići u svijet. I, ako odemo, nismo kao neki koji mogu da se više nikada ne vrate, nego se mi opet vraćamo na svoju rodnu grudu jer bez nje ne možemo. Ja sam, naprimjer, živio u Sarajevu, ali za škaf Drine poklanjam im Sarajevo”, ističe uz osmijeh Muharem Kapidžić, koji nam je ponudio vožnju čamcem kako bi demonstrirao svoje umijeće skijanja na vodi

“Nezamislivo je da neko živi u Ulici Safeta Hadžića, a o njemu ništa ne zna, ili o bilo kojem drugom od heroja koji su svoje živote dali za našu slobodu. Primarni cilj ovog projekta jeste da svako onaj ko pogleda spot nauči svih ovih devet imena i da ih više nikada ne zaboravi”

“U ovom poslu sam vidjela da su djeca uvijek djeca, bez obzira koliko godina ljudi imali. Žene znaju ući u gasulhanu da poselame svoju majku i da im prouče Fatihu, a i same su nane. Oni uđu i stanu tu, a ja samo vidim djecu. Kažu: 'Draga mama', priđu, pomiluju je, poljube je u čelo. Baš kao da su neka dječica ušla u gasulhanu da vide mamu posljednji put. Zna to biti izuzetno dirljivo”

Genocid ne treba izgubiti iz sjećanja, ali ne po svaku cijenu. Tako bosanskohercegovački umjetnik Elmedin Žunić parafrazira svojim radovima Prima Levija. Žunić ovih dana u Australiji okončava rad na doktoratu, kojim kroz umjetnost želi prikazati kako se i zašto u Bosni i Hercegovini, u Srebrenici, Prijedoru i drugim njenim gradovima desio genocid

Poseban Čovićev hendikep u odnosu na Bobana predstavlja činjenica da se prvi predsjednik HZ HB s Karadžićem sastajao na neutralnom terenu, dok aktuelni šef HDZ-a BiH prvom čovjeku Republike Srpske Miloradu Dodiku uglavnom ide na noge u Banju Luku. Bez obzira što nisu ratni uvjeti, pa bi neko pomislio da se neutralni teren podrazumijevao, to je jako važan detalj koji ignoriraju samo neupućeni u prirodu političkih dogovaranja

Malo ko od pjevača je uspijevao u svojem glasu tako nježno i zanosno iskazati suštinu sevdaha u čežnji da se ljubi i voli. Kao što je umio Himzo Polovina. Da sevdah iznutra cijelim bićem osjeća i nama ga vjerno prenese. U našu svijest nenametljivo udjene. Da ljubav kroz dobru pjesmu duboko zajedno proosjećamo. “Sevdah je za mene sve ono što čovjeka čini (ne)sretnim i tužnim i bolnim i bespomoćnim. I sve ono što ga veže za sredinu i društvo u kome se kreće i bez svoje volje. Ja sevdah doživljavam sartrovski, a nekada je to bespomoćnost kao kod Čehova … to je za mene sevdah", govorio je jedan od naših najvećih pjevača sevdalinki Himzo Polovina, a 5. 8. 2017. bilježimo 31 godinu od njegovog preseljenja

Običan je dan na tzv. rijasetovoj plaži, gdje glavni imami, i obični imami, i poneki muftija, i profesori s ustanova Islamske zajednice, i hafizi, i ostale čedne džematlije, u petnaest vrelih sahata usred uzavrele plaže spoje podne i ikindiju, a romantičarima srce zatreperi od tog džennetskog prizora.