Krajem septembra ili početkom oktobra, neposredno pred izbore, javila mi se A. – Je li Sadik? – Da. – Ovdje A. – Kako si? – Dobro, hvala. Kojim dobrom? – Za koga ćeš glasati? – bubnu A. “s neba, pa u rebra” i, premda me takvo netaktično pitanje nije iznenadilo, jer riječ je o osobi skromne naobrazbe i inteligencije, ipak osjetih huju, ali nekako je obuzdah
Prethodni članak
LJUBOUMOMORASljedeći članak
NIJE UVIJEK MOGUĆE PREPOZNATI BIVŠEG PRIJATELJA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo