Ne treba čuditi da je zločin nad muslimanima Novog Zelanda, koji nemaju nikakve veze s Bosnom i Bošnjacima, izvršen uz četničke pjesme. Ono što je uz takve pjesme počinjeno u Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, Foči, Srebrenici, Sarajevu... – ostalo je u najvećoj mjeri nekažnjeno. Jesu osuđeni pojedinci, pokoji izvršilac i naredbodavac, ali nisu kažnjeni sistem, ideologija i aparat koji je sve to osmislio i iza toga stajao. Na djelu je planetarna nepravda koja samo može proizvesti planetarno zlo
, zvanično definiranoj prije osam decenija u Beogradu, itekako pogoduje antiislamsko raspoloženje u svjetskim radikalnim krugovima i ultradesničarskim političkim centrima moći. Osim toga, anatemiziranje žrtve umjesto zločinca, koje je bez imalo zadrške proklamirao desničarski australijski senator Fraser Anning, samo je ilustracija satanske sprege zločinačkih grupa s političkim moćnicima. A to ni na Balkanu ni u svijetu nije ništa novo. Problem je, međutim, što se međunarodna javnost, pa ni zvanične demokratske politike nikada nisu dovoljno snažno suprotstavile nasilju i mržnji usmjerenim prema nekom drugom, naprimjer, prema muslimanima.</p>
<p>Islamofobija je na mikroplanu, ovom balkanskom, stara stoljećima, ali bi se moglo reći da je svoj puni oblik, strategiju i definirane ciljeve dobila početkom četrdesetih godina 20. stoljeća. Četništvo je kao pojam korišten još u 19. stoljeću, četničke jedinice učestvovale su u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu, ali tek u četničkom manifestu <em>Homogena Srbija</em>, nastalom 1941. godine, ono dobija svoju zločinačku programsku platformu. U ovom dokumentu banjolučki advokat Stevan Moljević najavljuje da osnovni cilj četničkog pokreta (koji djeluje pod zvaničnim imenom Jugoslavenska vojska u otadžbini), a to je stvaranje velike Srbije, može biti postignut samo etničkim čišćenjem teritorija Srbije, Bosne, Kosova, sjeverne Albanije i dijelova Hrvatske od “nenacionalnih” elemenata. Tada je to značilo istrebljenje i protjerivanje muslimana i katolika. Najveću cijenu platili su muslimani – Bošnjaci Sandžaka, gornjeg Podrinja i istočne Hercegovine.</p>
<p>Program istrebljenja Bošnjaka, predviđen <em>Homogenom Srbijom</em>, intenzivno su u od 1941. do 1943. godine provodili četnički odredi Pavla Đurišića, Jezdimira Dangića, Koste Pećanca i drugi. Zločini su kulminirali u februaru 1943. godine, kada su koljači u samo četiri općine: Bijelom Polju, Priboju, Čajniču i Foči, prema Đurišićevom izvještaju upućenom Draži Mihailoviću, likvidirali gotovo deset hiljada civila, od čega više od dvije hiljade djece.</p>
<p>O četničkim zločinima tokom komunističke Jugoslavije u široj javnosti znalo se ponešto, a mlađi naraštaji pravu su istinu mogli saznati samo od onih koji su preživjeli te stravične događaje. U obrazovnom sistemu ova je tema tretirana sporadično i dozirano, pod izgovorom da se o tome ne treba mnogo govoriti jer bi se tako samo raspirivala mržnja i ugrozilo “bratstvo i jedinstvo”. Da je “taktika” bila pogrešna i neefikasna, mogli smo se uvjeriti devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su na sličan način četnički zločini nad bošnjačkim civilima ponovljeni na osnovu iste ideologije i po identičnom obrascu.</p>
<p><strong>POLITIKA “IZRAŽAVANJA ZABRINUTOSTI”</strong></p>
<p>Da zločinačka ideologija <em>Homogene Srbije</em>, koju je moguće ostvariti samo istrebljenjem nesrba, postoji i danas, pokazuju brojni primjeri. Možda su malo drugačije koncipirani nego oni Moljevićevi, ali živi su i vrlo agresivni. Na ulicama Banje Luke prodaju se odjevni predmeti s likovima Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Draže Mihailovića, čime se eksplicitno zločini nad nesrpskim stanovništvom devedesetih dovode u vezu s Moljevićevim zločinačkim manifestom. Milorad Dodik odlikuje ratne zločince i po njima naziva škole i studentske domove, a potpredsjednica Skupštine Srbije otvoreno se izruguje žrtvama genocida, počinjenog u ime te iste ideologije. A prije samo nekoliko dana u Srebrenici, mjestu najvećeg stradanja muslimana Evrope, sljedbenici i pobornici zločina promoviraju knjigu Dušana Pavlovića, paradoksalnog naslova <em>Bitka za Srebrenicu – rat za civilizaciju</em>, koja negira genocid nad Bošnjacima zaštićene zone. Ako znamo da su u Srbiji partizani i četnici kao protagonisti historije potpuno izjednačeni, ništa od toga nas ne može ni začuditi.</p>
<p>Ono što se u civiliziranom i demokratskom svijetu s pravom izjednačava s činjenjem zločina jeste njegovo prikrivanje i negiranje. Na Balkanu je to, međutim, i dalje poželjno i popularno. Politika koja i danas otvoreno odobrava i podržava zločin i zločince nije kažnjena. Međunarodna zajednica ponaša se autistično i najčešće samo “izražava zabrinutost”.</p>
<p>Zato ne treba čuditi da je zločin nad muslimanima Novog Zelanda, koji nemaju nikakve veze s Bosnom i Bošnjacima, izvršen uz četničke pjesme. Ono što je uz takve pjesme počinjeno u Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, Foči, Srebrenici, Sarajevu… – ostalo je u najvećoj mjeri nekažnjeno. Jesu osuđeni pojedinci, pokoji izvršilac i naredbodavac, ali nisu kažnjeni sistem, ideologija i aparat koji je sve to osmislio i iza toga stajao. Taj je aparat danas bliže ulasku u Evropsku uniju nego Bosna i Hercegovina, koja je politikom zločina osakaćena i unazađena. Na djelu je planetarna nepravda koja samo može proizvesti planetarno zlo.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Dodikov mali – Feđa Isović
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.