fbpx

Šteta što Međunarodni tribunal u Hagu nije sudio i “novinarima”

Ono što je posebno interesantno jeste da su pojedinci iz dokumentarca Sanela Kajana, a koji su tokom rata i poraća bili najžešći medijski ratnohuškači, danas “uhljebljeni” u javnim institucijama. “Danas se oni prave kao da se period od 1992. do 1995. godine, pa i nekoliko godina nakon završetka rata, uopće nije dogodio. Bosnu i Hercegovinu su nazivali 'takozvana', 'samozvana' ili 'bivša', javno vrijeđali ili omalovažavali bošnjački narod, upotrebljavali govor mržnje. Dobijao sam i indirektne poruke da prestanem ovo raditi. Pitali su me što mi to treba. Poručivali da 'nađem neki drugi hobi'”, otkriva Sanel Kajan

 

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

 

Devetog maja premijerno je predstavljen drugi dokumentarac bosanskohercegovačkog novinara Sanela Kajana pod nazivom Tako je govorio radio, s autentičnim audio i videomaterijalom medija koji su tokom ratnog i poratnog perioda izvještavali iz Mostara.

Neka od pitanja na koja je Kajan, koji ove godine navršava 25 godina kako je počeo raditi u medijima, pokušao dati odgovor bila su: Kako je Radio Mostar izvještavao na samom početku rata u BiH, u aprilu 1992?; Kakve smo poruke mogli čuti samo nekoliko mjeseci poslije?; Šta je poručivao Srpski radio Mostar, a šta Hrvatska radiopostaja Mostar?; Ko je opstao i ostao? itd.

Dokumentarac je premijerno predstavljen na simbolični datum kojim se obilježava Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope. No, kako je rekao za Stav, ne samo zbog toga.

DO MATERIJALA DOLAZIO NA NEVJEROVATNE NAČINE

“9. maj obilježava se kao Dan pobjede nad fašizmom. Ali, 9. maja je u Mostaru fašizam digao glavu. Ne jednu, nego njih 9! Mi koji smo bili tada u opkoljenom gradu, odnosno njegovom istočnom dijelu, znamo kako nam je bilo tog 9. maja. I svih mjeseci koji su uslijedili”, govori novinar Al Jazeere Balkans Sanel Kajan. Tog 9. maja 1993. godine, upravo preko frekvencije koju je tada zloupotrebljavala Hrvatska postaja Mostar, čitane su naredbe upućivane Bošnjacima “da će ostati živi samo ukoliko na prozore i balkone svojih kuća i stanova izvjese bijele krpe i čaršafe, a oko ruke istaknu bijele trake i priznaju potpunu poslušnost vlastima tzv. Herceg-Bosne i HVO-a”.

Dokumentarac je premijerno emitiran u programu Radija BIR, Radija Mostar, Radija Zajedno za naš grad, Radija Divan, Radija Jablanica, a videoverzija prikazana je u programu RTM-a (Televizije Mostar). Na ovom je projektu Kajan intenzivno radio skoro 12 mjeseci. Otkrio nam je da su materijali na nevjerovatne načine stizali do njega.

“Nedugo nakon što je emitiran moj prvi projekt Sjećanje na herojski radio, koji također govori o mostarskim medijima, telefonski me pozvao jedan stariji gospodin. Reče da živi u Sarajevu, ali je iz Mostara. Gledao me, kaže, na televiziji, i volio bi da se vidimo i porazgovaramo. I dva sata nakon toga smo se i susreli. Čovjek od nekih 80-ak godina, meni nepoznat. Pričao mi je, a ja uz njegovo odobrenje snimao, njegovo svjedočenje iz Mostara. Tokom svoje priče reče da je jedno vrijeme stanovao u Mostaru na adresi Stjepana Radića 76 B. Dah mi zastade. To je ulaz i u kojem sam ja živio kraći period tokom rata. Zgrada ‘Vranica’! On na drugom, ja na desetom spratu. U prizemlju se nalazio Radio BiH – Ratni studio Mostar. Ispriča mi nevjerovatnu priču o jednoj magnetofonskoj traci koju mu je tada, 9. maja 1993. godine, dok je zgrada ‘Vranice’ gorjela, dao, kako mi reče, neki momak s radija dok su ga vojnici HVO-a odvodili. Traku je sakrio na mjesto na koje nije mogao nakon toga dugo doći. I kada se vratio, poslije 10 godina – traka je bila tu! Donio mi je! To su tonska svjedočenja, teška sudbina Mostara i njegovih stanovnika ‘90-ih. Donio mi je nešto toliko vrijedno. Kaže, nije znao šta je na traci, a nije imao gdje ni čuti jer magnetofoni odavno ne postoje. Reče mi da je ‘predaje u sigurne ruke'”, otkriva Kajan, koji je snimke s te trake također uvrstio u dokumentarac.

“Zbog određenih obaveza bio sam u Bileći prije nekoliko mjeseci i apsolutno neočekivano upoznam bivšu spikerku Srpskog radija Mostar. Bio je to svojevrsni šok za mene. Danas je već starica. Na ivici egzistencije. Sačuvala je nekoliko kaseta sa snimcima programa tog radija koji je u maju i junu 1992. bio sinonim za ratnohuškačko izvještavanje i najcrnju propagandu. Odnosno, isto je Hrvatska radiopostaja predstavljala tokom 1993. i 1994. Sjećam se njenog reskog glasa tokom ‘92. Vojnički, oštro… Danas jedva priča. Kaže da je prevarena, obmanuta. Spominje neke ljude iz Mostara koje ne poznajem. Pita ko nas zavadi i što nam je to trebalo?! A ja sam očekivao odgovor od nje jer sam tad imao 15 godina, a ona je bila zrela žena koja je svojevoljno pristupila Srpskom radiju Mostar. Otkupio sam od nje te kasete. Kaže mi da joj ništa ne znače i obradovala se kada sam rekao da ih želim otkupiti od nje. A ti snimci su izuzetno važno svjedočenje i dokaz vremena rata u Mostaru i BiH”, naglašava Kajan i dodaje da mu je jako važno istaći da djelovanje nekadašnjih medija ne poistovjećuje sa srpskim i hrvatskim narodom.

VEĆINA ŠUTI, JA NE ŠUTIM

“Svi imamo svoje ime i prezime i ono što smo radili i za šta smo se zalagali. Ovi mediji su se mogli zvati bilo kako. Bitno je ono šta su govorili. A ja imam dokaze za to! Na svom tavanu pronašao sam nekoliko punih kutija s audio i videokasetama na kojima su bile tonske izjave izgovorene uživo u programu medija koji su ‘90-ih godina izvještavali iz Mostara”, objasnio je novinar koji često dobiva vrlo neugodne prijetnje zbog svog rada.

Nakon što je pregledao i preslušao sakupljeni materijal, shvatio je od kolikog je on značaja i odlučio je napraviti dokumentarac i ostaviti ga u amanet budućim generacijama. Podsjetimo, Kajanov prvi dokumentarac nosi naziv Sjećanje na herojski radio, a posvećen je radu i djelovanju Radija Mostar u ratnom periodu.

“Mnogi me pitaju otkud mi svi ti snimci. Kao mladi spiker, u to vrijeme mostarskog ratnog pakla radio sam kao spiker na Radiju Bosne i Hercegovine – Ratnom studiju Mostar. Želeći da poboljšam svoje način interpretacije teksta i govora pred mikrofonom, često sam na kasete snimao emisije koje bih vodio, kako bih kasnije s lektorima i fonetičarima preslušavao i korigirao nepravilnosti. Međutim, frekvencije medija gdje sam tada radio često su preklapali drugi mediji, želeći na taj način sakriti istinu i informacije iz Mostara i Bosne i Hercegovine. Jer, ono što smo tada mogli čuti mi koji smo živjeli u Mostaru jesu vijesti iz Zagreba, Karlovca, Splita, Rijeke… I s druge strane Beograda ili Niša. Radio BiH, Ratni studio Mostar, bio je jedini probosanski medij u čijem se programu mogla čuti informacija iz grada iz kojeg je emitirao i iz države u kojoj se Mostar nalazi. Preklapajući naše frekvencije, ostavili su snimljen svoj program. A to je danas izuzetno važno”, kaže Kajan.

Ono što je posebno interesantno jeste da su pojedinci čiji se glasovi mogu čuti u radijskoj verziji dokumentarca, odnosno likovi mogu vidjeti u TV verziji, a koji su tokom rata i poraća bili najžešći ratnohuškači, danas “uhljebljeni” u javnim institucijama.

“Danas se oni prave kao da se period od 1992. do 1995. godine, pa i nekoliko godina nakon završetka rata, uopće nije dogodio. Bosnu i Hercegovinu su nazivali ‘takozvana’, ‘samozvana’ ili ‘bivša’, javno vrijeđali ili omalovažavali bošnjački narod, upotrebljavali govor mržnje… Uvijek kada sam u prilici ističem da je šteta što Međunarodni tribunal u Hagu nije sudio i ‘novinarima’. Riječ novinari stavite pod navodnike jer su oni bili crna mrlja ove profesije. Dobijao sam i indirektne poruke da prestanem ovo raditi. Pitali su me što mi to treba. Poručivali da ‘nađem neki drugi hobi, zanimaciju’. Nekoliko puta javno sam rekao, a sada ću ponoviti: Nije to za mene ni ‘hobi’ ni ‘zanimacija’. Smatram da je to moja obaveza i dužnost. Jer vidim da drugi, ili bar većina, šute. Ja ne šutim. Znam da je istina na mojoj strani. A valjda će biti i pravda!”

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI