fbpx

283

“Srbi su silovali djevojke, vladala je panika među ljudima. Oko 30.000 ljudi skrivalo se sedmicama, bez pranja, bez jela, mirisalo je na paniku i smrt. Ti su ljudi bili potpuno izgubljeni”, prisjeća se Jaski Portegies Zwart. Jedne noći začuli su vrisak i plač i otišli vidjeti što se događa: dječak je, iz straha od Srba, udario glavom o kamen da počini samoubistvo. Nije imao konop kako bi se objesio kao što su to činili mnogi drugi. Ovo je dio svjedočenja iz članka novinske agencije EFE trojice holandskih vojnika koji su u julu 1995. godine bili stacionirani u Srebrenici. Traume zbog viđenog u toj navodno zaštićenoj bh. enklavi i danas ih proganjaju, mnogi su počinili samoubistva, a jedan od njih preživljava samo uz pomoć kanabisa.

“Kad sam pogledao prema Komandantu, on je pucao iz stojećeg stava, blago raširenih nogu i raskopčanog gornjeg dijela uniforme, a svuda oko njega zabadali su se meci. U tim trenucima jedini je on ostao u stojećem položaju. Svi ostali bili su zalegli, i Alija, i Makić, i ja, i drugi. Mislim da su ih naši izviđači tukli nitroglicerinkama. Ogradila se strašna pucnjava. Mnogi nisu ni znali u šta pucaju ispred sebe, ali su pucali. Kad sam otkočio pušku, vidio sam Komandanta na desnoj strani puta kako u čučećem položaju mijenja okvir. Tad sam ga posljednji put vidio”

“Salkin doprinos, kada je u pitanju formiranje 'Patriotske lige' u tuzlanskoj regiji, sigurno pripada među onih prvih pet ljudi. Rahmetli Mehdin-Senad Hodžić, kapetan Crni Labud, po kojem je jedinica dobila ime, bio je komandant i meni i Salki, a kasnije je jedinicama 'Patriotske lige' rukovodio general Vahid Karavelić. Ta priprema odbrane od agresija zauvijek je udarila pečat čitavom našem prijateljstvu. Kada znate nekoga kao studenta, dočekate da se oženi, dobije djecu, napravi karijeru, onda znate koliko ste vezani jedan za drugog”, kaže Hase Tirić, komandant jedinice “Crni labudovi”

Hasan El-Basri, r. a., poznati tabi'in, jednu je noć pošao kod svog učenika Habiba Adžemija (habib Adžemij preselio je 130. godine po Hidžri). Po ovom imenu Adžemij vidi se da nije bio Arap. Kada mu je Hasan El-Basri došao, zatekao ga je kako klanja jaciju. Htio je da mu se pridruži u namazu, ali je čuo kako on, umjesto “Elhamdulillah”, uči “Elhemdilillah”. Kaže Hasan El-Basri sam sebi: “Ako mu se pridružim u ovom namazu, propast će mi namaz”, jer pogrešno uči, pa je sam tu noć jaciju klanjao. Posjedio je tu sa svojim učenikom, vratio se kući, klanjao jaciju i legao spavati. Tu noć usnije Gospodara pa ga Hasan El-Basri pita: “Gospodaru, u čemu je Tvoj raziluk, Tvoje zadovoljstvo?”, a Gospodar mu kaže: “Vidio si Moje zadovoljstvo, ali ga nisi znao cijeniti.” “Kako to, Gospodaru?”, upita Hasan El-Basri, a Gospodar mu odgovori: “Da si klanjao s Habibom, nad tim tvojim postupkom bilo bi Moje zadovoljstvo i taj namaz bio bi bolji od svih namaza koje si do sada klanjao. Ali, ti si u obzir uzeo pravilno izgovaranje harfova, a ne čisti nijet i čisto srce”

Nisam pojma imao šta trebam činiti. Bijela me udari po ramenu i viknu glasno nadglasavajući pucnjavu: “Jesi l’ se prepo?!” Ja sam zbunjeno gledao u njega, a onda bez riječi odmahnuo glavom. “Ne boj se”, viknu on opet, “bolje je biti ovdje i boriti se nego ih čekati kod kuće”

Za Izetbegovića je bila prava sreća što je bio uhapšen 1946, jer bi vjerovatno u procesu 1949. godine protiv “Mladih muslimana” bio ubijen. I sam je toga bio svjestan, pa kaže: “Da me nisu zatvorili 1946. godine, ja bih na procesu tri godine kasnije posigurno izgubio glavu. Bio bih ili prvi ili drugi optuženi.” Po izlasku iz zatvora 1949. godine Izetbegović ponovo ostvaruje kontakte s “Mladim muslimanima”, odnosno s Hasanom Biberom. Tokom hapšenja, isljeđivanja, mučenja i sudskog procesa Hasan Biber nije izdao Aliju.

Konačno se i to desilo, Bosna i Hercegovina dobila je svog prvog postkomunističkog cenzora! Iako se nekome ova tvrdnja može učiniti pretjeranom, ona to nije, jer vijest da je Facebook, kod nas uvjerljivo najpopularnija društvena mreža i medijska platforma, u sklopu svog “programa provjere činjenica” odabrao vanjsku organizaciju koja će arbitrirati i moderirati njen sadržaj u Bosni i Hercegovini, doslovno znači uvođenje cenzure na ono što je danas glavni javni forum u našoj državi.

Mene puno ne dotiče to što govore negatori. Bošnjaci ne trebaju na to nasjedati, upuštati se u besmislene rasprave. Mi moramo biti svjesni onoga što nam se desilo i da su sve takve priče suvišne. U Hagu je praktično u dan i skoro minut precizirano ko je šta radio u Prijedoru 1992. godine, a presude govore ko je kriv i za šta je kriv. Naravno da takvi napisi nama smetaju, to je kopanje po otvorenoj rani, ali na to se ne smijemo osvrtati. Problem je što su mlade generacije otrovane, zaražene tim otrovom koji je i doveo do genocida, da je to zaista zabrinjavajuće.

“U privatnoj arhivi porodice Izetbegović sam nedavno imala priliku pronaći jako zanimljiv i vrijedan materijal: fotografije, dokumente, snimke, pisma, nagrade i priznanja i lične predmete koji su pripadali rahmetli Aliji Izetbegoviću. Između ostalog, tu je i par cipela koji je pripadao rahmetli predsjedniku, njegove naočale iz vremena kada je potpisivan Dejtonski sporazum, porodična pisma koja je Alija razmjenjivao s članovima porodice kada je bio u zatvoru, njegovi lični dokumenti, kvalitetne i dobro očuvane porodične fotografije. Za Muzej 'Alija Izetbegović' ovi materijali predstavljaju neizmjerno bogatstvo za koje nisam ni bila svjesna da ga posjedujemo”

Washington Post finansirao je prošle godine ispitivanje javnog mnijenja o odnosu turskog društva prema halifatu. Objavili su rezultate 24. jula ove godine (baš na dan otvaranja Aja Sofije za namaze) pod pompeznim naslovom Istanbulska Aja Sofija opet je džamija. Da li turski državljani žele da Erdoğan obnovi halifat?, uz još pompezniji i pomalo priglup podnaslov: “Čak i ako bi Erdoğan želio obnoviti drevni halifat, potrebna mu je podrška javnosti da bi uspio.” Stvarno?