fbpx

“Pa, majku mu, nije pos’o zec da pobjegne”

Koračam kroz svježe, osunčano jutro i odlučujem, premda znam šta me tamo čeka, navratiti u izvjesnu instituciju u kojoj sam nekoliko mjeseci ranije aplicirao za posao novinara u pres službi. Zvanično, barem sam tako usmeno obaviješten, posao sam dobio. Nezvanično, moj posao uveliko radi stanoviti partijski poslušnik

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI