fbpx

Bosna i Hercegovina je preživjela, nije nestala, ona je trebala da nestane. Prvi koji su zaslužni za to jesu branioci Bosne i Hercegovine, oni su branili i odbranili državu. Kada nas nisu mogli izbrisati, onda je došlo pitanje “šta sad”. Željeli su da nam se klanja dženaza, a mi se još uvijek bavimo s nekim našim građanima koji su postali dosta antagonistični prema našim liderima i optužuju nas da smo dopustili genocid. Na kraju, dr. Silajdžić i ja, iako smo imali nekada neke nesporazume, mi smo znali i imali zajedničku strategiju s predsjednikom Izetbegovićem i svim drugim liderima, uključujući Hrvate i Srbe u našim redovima, da treba da se gura ili da Zapad i UN prihvate ili pravu intervenciju da se završi rat ili da podignu embargo na oružje da se mi možemo braniti. Na kraju, mi smo pokazali da se možemo odbraniti, ali se nismo mogli osloboditi jer nismo imali takvu vrstu oružja, vojna ofanziva traži vrstu oružja koju mi nismo imali, a krv i hrabrost da odbranimo većinu Bosne i Hercegovine smo imali

Za Stav pišu i govore kandidati na listama, uvaženi književnici, izdavači, intelektualci, privrednici, doktori nauka, sociolozi, sportaši, doktori medicine, muftije, imami, zlatni ljiljani, kulturni radnici, publicisti, dijaspora... Svi su Mostarci, rođenjem ili mjestom života, i svi se slažu u jednom: da su predstojeći izbori sudbinski bitni za Mostar i da je ključno u što većem broju izaći na izbore 20. decembra.

Boraveći u zatvoru u Foči nakon sudskog procesa na nivou Okružnog suda u Sarajevu, zatim Vrhovnog suda BiH i na kraju Saveznog suda Jugoslavije, Alija Izetbegović je 8. aprila 1986. godine podnio saveznom javnom tužiocu Zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda 1985., i Okružnog suda u Sarajevu 1983. i Vrhovnog suda BiH 1984. godine. Ovaj dokument, koji je Izetbegović ispisao rukom pa prekucao na pisaćoj mašini i koji je, treba to naglasiti, bio posljednje pravno sredstvo kojim se Izetbegović uopće mogao braniti nakon presude Saveznog suda, na najbolji način svjedoči njegovu nevjerovatnu upućenost u detalje krivičnog prava. Istovremeno, ovaj dokument otkriva Aliju Izetbegovića i kao izuzetnog “čitaoca” koji je kadar dekonstruirati tri presude tako moćno i uvjerljivo da se postavlja pitanje kako je uopće bilo moguće donijeti osuđujuću presudu, čak i u jednom montiranom procesu kakav je bio Sarajevski proces. Dokument je ispisan na četrdeset stranica, pa ćemo, zbog dužine teksta, jedan njegov dio prepričati, a drugi citirati. Posebno je zanimljivo što se Izetbegović u tekstu ponajviše bavi Islamskom deklaracijom, djelom koje je i dalje predmetom javnih rasprava. Izetbegović ne ostavlja prostora sumnji da to nije njegovo autorsko djelo, već potvrđuje autorstvo i uvjerljivo brani svoja stajališta

U dokumentu slabo poznatom javnosti porodice Izetbegović, Behmen, Kasumagić, Latić, Bičakčić, Spahić, Čengić, Behmen, Živalj Saveznom Sudu SFRJ u Beogradu, na ruke predsjednika Saveznog suda, dostavljaju zajedničku molbu da se osuđenima zbog “muslimanskog nacionalizma” u Sarajevskom procesu konačno presudi prema tadašnjim zakonima u SFRJ. U ovoj molbi, pored ostalih neospornih činjenica, navode se i suđenja u drugim sudskim procesima u Beogradu koja su pokazala da “u ovoj našoj, zajedničkoj Jugoslaviji ima mnogo više pravde za optužene koji nisu muslimanske nacionalnosti”. Na kraju molbe porodice navode kako još vjeruju u pravdu, ljude i zakon, te da će, unatoč dosadašnjim razočarenjima, pravdu, čovječnost i zakon ponovo afirmirati

- Tačno je da sam napisao ovaj tekst. Napisao sam ga 1969-1970. godine, samostalno i na vlastitu inicijativu. Naime, već 40 godina, kao ubijeđeni musliman, bavim se proučavanjem islama i problema islamskog svijeta, i o tome sam osim Deklaracije (u daljem tekstu ID), napisao još dvadesetak članaka i knjigu “Islam između Istoka i Zapada”. Skoro svi članci su objavljeni u različim časopisima u nas, a knjiga “Islam između Istoka i Zapada” treba da bude objavljena uskoro u SAD. Nijedan od ovih tekstova nije neprijateljskog karaktera niti je – sa izuzetkom ID – predmet optuženja.

Alija Izetbegović bio je čovjek čvrstih principa koji se nikad nije pokolebao ni kada je bio zatvoren niti je napustio svoj narod kad su srpske snage bombardirale Sarajevo za vrijeme opsade grada. Nije se sklonio u svoj uredski bunker već je ostao s ostatkom svog tima i stanovništvom i suočio se s opasnošću tokom opasnih vremena. To su obilježja dobrog, časnog i principijelnog pojedinca i građanina i vjerovao sam da je vrlo prikladno da naša nagrada nosi njegovo ime

“Prvo, poznato je da je broj muslimanske omladine u tim redovima bio minimalan, drugo Mladi muslimani ne mogu snositi odgovornost za odlazak muslimana u ustaše, jer je većina njih otišla 1941-42., kada organizacija nije imala još nikakav uticaj, i treće, u SS-ovce se išlo mobilizacijom, a dio koji je otišao bio je uglavnom svijet sa sela, na koji Mladi muslimani nisu imali nikakav uticaj.”