Od Šabana Šaulića do Omera Pobrića
Bajram je. Gledam u Šekija i sve ovo, a i još štošta, prolazi mi kroz glavu. On, opet, nije ni sjena čovjeka kojeg sam nekad poznavao: tih je, miran i šutljiv. Posti i klanja. Ništa žene, ništa pjevanje
Nakon svega, ostala je samo priča, maglovita i neprovjerljiva
Nije Shlomo Chayon pobjegao iz Sarajeva pred novim upraviteljima Bosnom, kako bi se dalo pomisliti. Zapravo, pobjegao je od svojih
Ono što slušaš i ono što čuješ nisu jedno
– Hoćeš li da ja dovršim tvoju priču? – Od volje ti! – Evo: upoznali ste se, zaljubili, odljubili i razišli! Je li tako bilo? – Otprilike – reče tiho Reza, diže se i uvrijeđeno zagrabi ka automobilu. – Oprosti, ni ja nisam mislio ništa loše, samo me malo izritiralo ono što si rekao za Nidžar i mene – rekoh dok se vozimo, nakon duge, neprijatne šutnje. – U redu je – Reza će neodređeno, a ja, pak, uviđam da sam ga dobro povrijedio, nesmotreno, nepromišljeno, infantilno. Eto šta je jezik, a riječ kao odapeta strijela, ode, ne stiže je niko, pomislih kajući se
Oprostite na mom nekakvom nemačkom znanju tog jezika
D. je vremešna gospođa, u kasnim sedamdesetim, vedra, učtiva i vidno obradovana našim dolaskom. Ekavicu, koju je kao mlada medicinska sestra donijela sa sobom iz Novog Sada, kao i neknjiževne jezičke srbizme, brižljivo je sačuvala do danas. Tako se voli i čuva svoj jezik, umalo zaustih, ali ne rekoh ništa
Uvijek donji
Vraćam se kući, a ono Minkino “donji smo” podsjeti me na nešto davno prohujalo, na ljude kojih više nema, na divan majski dan kada smo, spontano i bez mnogo riječi, ravno iz ljetne bašte u kojoj smo dokoličarili, Fera, Sejo i ja sjeli u auto i zapucali u Živčiće: oni s namjerom da zijarete kabur svog šejha, ja onako, bez osobitog razloga, tek da stražnjica vidi puta
Premda sam protivnik svakog oblika represije, ipak ponekad…
Na desetine policijskih vozila okružilo je park, zatvorili su sve izlaze i, uz žustre naredbe i povike, bulumenta policajaca s dugim cijevima utrčala je u park i, osim djece i starijih osoba, legitimirala, privodila i trpala u “marice” sve one koji su se u parku zatekli
Sablast mahalske gerijatrije
Mladost je, bježeći od besperspektivnosti i bijede, odavno raštrkana diljem svijeta i pojavljuje se u mahali jednom godišnje, najčešće ljeti, katkad i uz Bajram, nadmena, zadrigla, solventna i, a to se ne da sakriti, nekako zgrožena nad onim što vidi. Presjede u avlijama kao na iglama desetak dana uz svoje ostarjele, uplakane majke, tješe ih zagrljajima, poljupcima, toplim riječima, novcem i drugim hedijama i, nakon što nekako osabure tih desetak usiljeno srdačnih, a u biti deprimirajućih dana, žurno i s olakšanjem odlaze
Pijemo čaj, šutimo kao dva brodolomnika
Dobar je, baš je dobar ovaj narod, a katkad mi se čini da boljeg ne može ni biti i da se dobrota cijelog svijeta okupila baš ovdje, u ovom kršu i kamenjaru koje zovu i zemljom Arijevaca. I, istodobno, javlja se zapitanost da li bih i ja prema njima, u obrnutom slučaju, iskazivao toliko tople predusretljivosti
“Trebam li se radovati što sam preživio ili žaliti zbog propuštene prilike”
Sve se desilo munjevito. Toliko brzo da sam uspio čuti samo gromoglasni prasak, vidjeti ledene krhotine kako lete svuda uokolo i pogrbljenog starca kako pada na leđa, no brzo se pridiže i, očito u šoku, ostaje sjediti na ledenom pločniku netremice gledajući u bicikl koji se otkotrljao nekoliko metara dalje
Djedu mi je Ruža procvjetala
Mlad, nepoznat, ljepuškast i ukusno odjeven, djed je odmah privukao pažnju vlasnice kafane, izvjesne Ruže Ivančić. Šta se zaista desilo između Jusufa i ocvale vlasnice kafane, teško je znati, ali za pretpostaviti je kako je tog kasnog ljeta godine 1908., u potkrovlju kafane “Kod Ruže” u Konjicu, moj djed imao prvi tjelesni kontakt sa ženom
Strana 12 od 14