Odmah po izricanju presude Jadranku Prliću i ostalim čelnicima tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosna, počela je uniformirana kampanja gotovo svih hrvatskih medija koji su se utrkivali u relativiziranju presude, u osudi suda u Hagu kao političkog, iskrivljujući pri tome činjenice o onome što se u BiH dešavalo 1993. godine, za što se, uostalom, i sudilo
Autor je umirovljeni univerzitetski profesor književnosti (doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), koji je 1993. uhapšen u Stocu i odveden u koncentracijski logor Dretelj, a nakon njegovog raspuštanja, odveden je u zatvor u Ljubuškom, gdje je proveo dodatna tri mjeseca. Pušten je na intervenciju dvadeset i sedam njegovih prijatelja iz Zagreba, akademika i sveučilišnih profesora na čelu s prof. dr. Ivom Frangešom i prof. dr. Dunjom Fališevac. Bio je svjedok na haškom suđenju
Žalbeno vijeće je utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Žalbeno je vijeće utvrdilo da je pravilno utvrđeno da je Hrvatska provodila kontrolu preko lokalnih tijela u Herceg Bosni što potvrđuje da je postojalo stanje okupacije.
Mladić je proglašen krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu kojim je namjeravano da se etnički očiste bosanski Muslimani sa teritorije koju su bosanski Srbi smatrali svojim prostorom.
„Nismo zadovoljni presudom iako je je doživotna. Nismo zadovoljne jer nije presuđen genocid u ostalim općinama. Žrtva je ista i u Prijedoru i u Srebrenici. Naše djece nema i zato ne možemo biti zadovoljni. Zločinci su živi, a naša su djeca pod zemljom već 23 godine. Mi smo same a oni koji bi trebali da se stide danas brane Mladića, kukavicu koji je imao hrabrosti ubijati a nije bio spreman odgovarati u sudnici“
"Presuda Mladiću je posebno važna, ali njena prava funkcija je vremenom izgubljena. Ona je trebala da bude upozorenje, opomena i prijetnja onima koji bi mogli biti njegovi sljedbenici. Presuda je trebala biti način da se ideologija zločina, genocida i etničkog čišćenja osudi, presudi i kazni“
Svjetska je sramota što nas zaobilaze u presudama. Prijedor je imao logore, a Tomašica je na kraju valjda sve rekla i objasnila šta su radili i koji su genocid napravili. Ko će meni reći gdje je moj sin za kojim tragam svih ovih 25 godina? Gdje su sinovi drugih majki?! Djeca?! Oni sve znaju, a i dalje veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ostale. Sramota je to, komšije
Bračni par Dudić, Nijazija (22) i Remza (20), pronađeni su kod Vlasenice, u selu koje se zove Rašića Gaj. Našli su ih jedno uz drugo. Zajedno su ubijeni. Remza je bila u šestom mjesecu trudnoće
U to je vrijeme proradilo i prvo kino u Potočarima. Kino je, zapravo, podrazumijevalo obični televizor i videorekorder u sobi bez stolica, zastrtoj nekim ćilimom. Jedino što je zaista podsjećalo na kino jeste činjenica da se ulaznice kupuju. Cijena ulaznice bila je jedno jaje ili dvije rizle (papirići za motanje duhana). Na repertoaru su bili filmovi glumaca kao što su Van Damme, Stallone, Schwarzenegger...
Nacionalno pitanje, poput pitanja revizije, nema poziciju i opoziciju, tu je pozicija svima imperativ. Svako odstupanje se mora okarakterisati kao izdaja i tako se odnositi prema istima
