fbpx

Šta pisci i doktori književnosti misle o nacionalnoj poeziji naroda kojem pripadaju? Misle li da postoje neka opća mjesta prema kojima imaju jednak odnos, šta misle o književnom kanonu, kojeg živućeg pjesnika smatraju neupitnim

Govor o bosanskohercegovačkoj, a samim tim i bošnjačkoj književnoj produkciji, u stvari, govor je o njenom nepostojanju. To nepostojanje je suštinsko iako nije apsolutno. Knjige i dalje postoje, i dalje se pišu i publiciraju, sve je veći broj “autora”, a svijet društvenih mreža, digitalne štampe i kopirnica na drukčiji način određuje kako se taj status stiče. O savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji promišljam sa stanovišta pomalo ciničnog i manje-više ogorčenog pogleda s čitateljske margine svog kontinuiranog ali, ipak, nepotpunog uvida u sve objavljene knjige. Rukovodimo se mišlju da je pojedine autore bolje izostaviti nego o njihovim djelima pisati “napamet”. Predstavit ću knjige koje su privukle moju pažnju, a koje su objavljene 2019. i 2020. godine, a pregled koji nudim je u dobroj mjeri reduciran, i trebao bi biti tek kopča za temeljitije preglede kojima bi se, po prirodi stvari, trebali baviti časopisi za književnost i kulturu.

“Ali, otkud Zilhad Ključanin, namćor i, kako Vi rekoste, đavolji sluga, u svim pjesničkim antologijama”, pitala sam jednom njegovog zakletog neprijatelja. “Čuj otkud? Zato što je dobar pjesnik”, odgovorio mi je s velikom žestinom.