Da bi se čovjek otkrio, mora se ponekad i izgubiti
Prije nego ovo počnete čitati, za potpuni doživljaj pustite album OK Computer od grupe Radiohead
Masna sirnica u torbi i mastan pečat u mom pasošu
Imigracijski oficir dugo je gledao u moj vizama dupke popunjeni bosanski pasoš, listao stranice tražeći pukotine u njemu, neki znak koji bi o meni rekao nešto više od onoga što je bilo očigledno. Mi koji se mnogo motamo naokolo uvijek smo sumnjivi, repe bez korijena, koji već odavno istinski ne pripadamo nigdje. Prljavština na našim cipelama pokupljena je iz ko zna kojih vukojebina, iz raznoraznih centara moći i bijede. Te cipele niko ne želi imati u svojoj kući
Sarajevski umjetnici između ratova: Ne talasaj
Umjetnička scena živi i dalje prilično dobro, kao nekada
Papak je i papku papak
Zbog ljudi poput tebe nas mrzi cijeli svijet!”, izbaci Leslie iz sebe nezadovoljstvo koje se skupljalo sve vrijeme tokom ručka. On ustade i poče urlati. Napravio je krupnu grešku kada ju je nazvao “rospijom”. Našao sam se u dva skoka pokraj stola i zamahnuo da ga sastavim iz sve snage
Treba vremena da prihvatiš da si otišao
Prošlo je osamnaest godina od trenutka kada sam sjeo u taksi i kada me je odvezao na aerodrom. Prošlo je petnaest godina od vjenčanja u Općini Centar, od dana kada sam gledao lica sretne rodbine u prvim redovima. Čitavo sam Jablaničko jezero popio i vratio ga nazad. Prošli su milioni godina, milioni sati razvlačenja jedne te iste žvake koju zovemo život. Prošlo je sve što je moglo proći
Je l’ gore bilo pojest mišije govno ili kupus kiseljen u vojničkoj mokraći
U jednom momentu zgrabih vreću graha i primijetih rupu koju su bili napravili miševi. Dok su klopali, unutra su i nuždu obavljali, sve je skupa smrdjelo i gadilo mi se da vreću uopće podignem. “Druže zastavniče, gdje ćemo baciti ovu vreću, miševi su je uneredili”, rekoh. Zastavnik me prezrivo pogleda i odbrusi: “Šeriću, ne pravi se pametan, nosi to na kamion. Pojest će se”
Šta povezuje prijeratnu tekmu u Vogošći i jedan njujorški sud
Stajao sam usred njujorškog lifta punog ljudi. Glasno sam se smijao prisjećajući se te neke davno zaboravljene nižerazredne utakmice odigrane prije Bog zna koliko godina. Ko zna kako i zašto sam se toga sjetio. Nisam mogao prestati sa smijehom. Napolju je padala kiša. Ušao sam smočen u zgradu suda. Tražio sam kroz mokre koridore sobu u kojoj će me testirati jesam li pogodan za porotnika u nekom slučaju
Boja fesa, boja dresa…
Sve je kulminiralo baš na samom kraju, pobjedom protiv Crvene zvezde. Nikad neću zaboraviti golove Musemića i Jakovljevića, ni posljednji zvižduk sudije nakon kojeg je uslijedio urlik kakav više u životu neću ponoviti
Nebojša Šerić Šoba: Nova godina u ratnom Sarajevu
Gledao sam kako se kazaljke približavaju broju 12. Linije su se budile. Počeše pojedinačni pucnjevi. Onda krenuše i s vatrom iz mitraljeza. Uslijedile su eksplozije tromblona i bombi. Upalio se njihov tenk na Blagovcu, izađe i poče rokati po našim kućama. Prelijetale su nas VBR-ove rakete ispaljene na Sarajevo. Nas su zasuli minobacačkim granatama. Sakrio sam se u bunker kod Mitketa, odnio je đavo šalu. Napolju je sve poludjelo. Pravo veselje
Zašto nisam glasao za Hillary
Danas na poslu, na pauzi za ručak, krenu rasprava o izborima i važnosti glasanja. Dvojica Kolumbijaca, koji rade na pješčarenju kalufa, rekoše da će glasati za Trumpa jer će on popraviti ekonomiju, smanjiti dug, bombardirati ISIS i šta već neće. Ostali počeše hvaliti Hillary i pljuvati Trumpa, spominjući njegov rasizam, odnos prema izbjeglicama, nipodaštavanje žena i sl. Najobičnija pauza za ručak pretvorila se za tren u žučnu političku debatu. Sva sreća pa je došlo vrijeme da se vratimo poslu, imao sam utisak da bi se uhvatili za vratove
Strana 5 od 6