Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Na sebi sam imao novu plavu trenerku “Adidas”, a stari mi je kupio i kacigu, zlu ne trebalo. Bilo je malo čudno što sam od sve djece jedino ja imao kacigu, ali ispostavio se to kao pametan potez, jer već prvi dan, kada smo učili vožnju “plugom”, proletio sam u šumu i spucao u prvo drvo

Dok sam čekao u redu u samoposluzi i “nako” prevrtao po novčaniku, zagledah se u sve te silne propusnice i shvatih da od dana kada sam ih kupio nijednom nisam otišao ni na jednu od tih lokacija, u sve te muzeje i galerije o kojima sam nekada mogao samo sanjati. A još do prije desetak godina u totalnoj besparici nalazio sam načina da se uguram unutra, molio ljude na izlazu da mi daju svoju kartu, danima obijao oko muzeja

Lijepo je bilo biti umjetnik koji još nije osjetio stvarnu realnost i brutalnost internacionalne scene. A kako ništa nisam znao o strani umjetnosti koja se odnosi na biznis, sve je mirisalo na debeli kolaps nakon što stipendija presahne. Nespreman na izazove tegobnog i laktaškog svijeta savremene umjetnosti, a bez realne mogućnosti povratka u društvo iz kojeg sam otišao, krenuo sam praviti smeće i tražiti kompromise

Sve je s njim krenulo kako treba, ali nakon desetak dana, momak je počeo gubiti zanimanje, hvatao je krivine, nije ništa završavao na vrijeme, na kraju dana ostavljao je dosta toga nezavršenog, što sam onda ja za njim morao sređivati. A onda sam namirisao da na svakom odmoru popuši džoint, što nije O.K. jer ipak radimo s mašinama koje mogu nanijeti ozbiljne povrede

Samo što sam bio otvorio vrata, snažna detonacija baci me unutra. Mozak prestade funkcionirati. Uši prestadoše raditi. Vidjeh komešanje, bacanje plahti i ćebadi, ispadanje findžana, haos i košmar

Ideja za performans bila je jednostavna: prosit ću na ulici, stavit ću ispred sebe praznu konzervu američke humanitarne pomoći na kojoj piše “USA – Not to be sold or exchanged” u koju će narod stavljati pare. Okačit ću o vrat gitaru bez žica na kojoj ću “svirati”, a okačit ću i bijelu ploču na kojoj ništa ne piše

Ruku na srce, nije mi bilo baš prijatno na leđima konja, nekako je sve bilo pogrešno... Ali, dijete u meni, i dalje gladno Johna Waynea i “kauboja i Indijanaca”, htjelo je puni doživljaj, nešto iskonsko i pretenciozno, a onda i viteško i seljačko. Moj domaćin me okuražio. I on je uzjahao konja, pa smo zajedno jahali satima kroz pejzaže od kojih je zastajao dah. U neka doba sam se opustio, sjedinio sam se s nesretnikom ispod mene koji je tromo zabacivao sve četiri noge