Kako je Zećiri, koji je bio jedan od predvodnika protesta održanih u Federaciji BiH 1. marta ove godine, postao jedan od prvoboraca u obračunu s federalnim vlastima, nikome nije jasno. Pogotovo ne onima koji su rat proveli na ratištu oko Hadžića, sarajevskog predgrađa na kojem je Zećiri ratovao i gdje i danas živi. Bivši maloljetni borci, zatim pripadnici drugih formacija s tog dijela ratišta, o Zećiriju nemaju puno informacija.
Pojmovi roda i rodne ideologije izazvali su velike prijepore i političko-ideološka sučeljavanja u Hrvatskoj posljednjih mjeseci. Ionako polarizirano društvo nepomirljivih protivnika zauzelo je dva suprotstavljena stava, a veoma je malen broj onih koji problemu pokušavaju prići s više aspekata. Kao, uostalom, i u svim drugim društvenim antagonizmima
Iako je, dakle, najavljeno kao ostvarenje s “intrigantnim” te “specifičnim bosanskim humorom”, a koje se bavi “ovdašnjim sarajevskim junacima”, sudeći prema prvih sat emitiranog sadržaja, a nakon stručne analize, serijal Dobrodošli u Orient Express nikako se ne može predstaviti kao originalan, uvjerljiv i uspješan te će poslužiti samo kao još jedan primjer krajnje besperspektivnosti i nekreativnosti u kojoj se nalazi domaća televizijska produkcija.
Od 20. do 22. januara 1993. godine iz bosanskopetrovačke mjesne zajednice Bjelaj protjerani su svi Bošnjaci. Posljednja grupa od njih 150 razmijenjena je kod bihaćkog naselja Izačić i 22. januara stigla je u opkoljeni Bihaćki okrug. Od tada do danas vratila se u Bjelaj većina stanovništva. Čuvajući sjećanja na preživljeno u ratu, bore se za osiguranje normalnih životnih uvjeta
U Centru “Jacob Javits” u New Yorku Aida Kupusović prezentirala je svoje radove pred više desetina hiljada ljudi. U konkurenciji od preko hiljadu umjetnika iz cijelog svijeta, njen nakit bio je proglašen za najoriginalniji ručni rad. Tada je dobila ponude da gostuje u nekoliko televizijskih emisija, a dobijala je i veoma dobre novčane ponude za ručno izrađen nakit
Da li Širanovića neko finansira ili je riječ o patologiji i nekoj ličnoj opsesiji, potrebi za provociranjem nereda, nije nam poznato, no, svakako je vrlo indikativan abnormalan utrošak vremena i sredstava da bi se jedno socijalno pitanje kidnapiralo i iskoristilo u političke svrhe.
Jednom je Milorad već uradio nešto slično dovodeći u Banju Luku kozake, koje je zvanično predstavio kao kulturno-umjetničko društvo s Dona. Iako je, jasno, bila riječ o običnim besposličarima, batinašima koji za sitan honorar nastupaju gdje treba i gdje ih se pošalje.
“Dok sam se gombao s jednim, onaj drugi je izvadio metalnu palicu i počeo me udarati. Tom prilikom sam dobio nekoliko udaraca po glavi. Najviše me boli što se sve to dešavalo pred mnoštvom ljudi koji su bili na stanici, a i onih koji su izašli iz tramvaja, a da se niko nije usudio da priđe i pomogne. Čak i taj momak zbog kojeg sam ja reagirao i dobio batine, kako mi je kasnije rečeno, otišao je. Nije sačekao ni da uzme svoj šal...”
Poseban osjećaj, ako se od cjelokupne posebnosti uopće može otrgnuti poneki komad, imao sam u kvartu Ejub. Nije to zbog predivnog pogleda s vidikovca na kojem je pisao i čuveni Pierre Loti. Nije to ni zbog dramaturškog i slikovitog kazivanja o genijalnosti mlađahnog sultana Fatiha i prenošenju brodova preko kopna. Ne. Tu su, na Ejubu, mezar i turbe našeg Mehmed paše Sokolovića
Politički stavovi i napori bračnog para Vlaisavljević na legitimizaciji političkog i medijskog hrvatskog šovinizma i nisu toliko sporni koliko je sporno kada se to pokušava predstaviti kao promocija dijaloga umjesto onoga što jeste – normalizacija i legitimizacija nacionalizma i šovinizma.
