fbpx

Početkom 2021. godine iz zatvora izlaze Bruno Stojić i Milivoj Petković, što znači da će od hrvatske šestorke u zatvoru ostati samo još Jadranko Prlić, ali ne zadugo, i on će steći uvjete za oslobađanje za najmanje dvije i po godine. Na slobodi bi od oktobra ove godine mogao biti i samozvani srpski Adolf – Goran Jelisić

Prije dvije godine je John Johnton, tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Donalda Trumpa, naglasio da “nećemo sarađivati sa Sudom; nećemo vam pomoći; nećemo vam se pridružiti; pustit ćemo sud da umre sam”, u govoru održanom u Washingtonu.

Prema podacima dostupnim na internetskoj stranici Suda BiH za ratne zločine, pred ovom institucijom do sada su okončani postupci protiv 126 osuđenih Srba, dok su 52 Srba oslobođena krivice. Pred Sudom BiH pravosnažno je osuđeno 45 Bošnjaka, a devet ih je oslobođeno optužbi za ratni zločin. Pravomoćnim presudama osuđeno je 26 Hrvata, a oslobođeno osam optuženih hrvatske nacionalnosti. Ipak, broj do sada pravosnažno osuđenih ne oslikava svu težinu zločina počinjenih od 1992. do 1995. godine nad građanima Bosne i Hercegovine. Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu ubijeno je i nestalo 97.207 ljudi, pokazalo je istraživanje IDC Mirsada Tokače. Prema nacionalnoj strukturi, najviše ubijenih i nestalih – 64.036 su Bošnjaci, 24.905 žrtava je srpske nacionalnosti, 7.788 Hrvata i 478 ostalih

U Hrvatskoj je posljednje tri godine na djelu svojevrsna legitimizacija govora mržnje jer ohrabrivanje takvog javnog govora i djelovanja praktički dolazi iz dijela političke elite. Prije svega iz desnih krugova koji nisu u stanju osigurati društveno blagostanje, pa onda igraju na kartu šovinizma i netrpeljivosti kako bi se u prvi plan nametnule teme koje straše građane, povećavaju njihovu apstinenciju na izborima i odbijaju od javnog angažmana

Sad, na kraju balade, kad je sve došlo na naplatu, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović od Hrvatske traži pomoć, ponovno posežući za već devalviranom obmanom da je Hag kvalifikacijom “udruženi zločinački poduhvat” izrekao “zločinačku presudu” cijelom hrvatskom narodu, što je notorna neistina. Kolektivna se odgovornost, naravno, može odnositi isključivo na institucije vlasti, kako vrhušku iz Tuđmanovog doba, tako i hercegbosansku, koja je u Karađorđevu dogovorene ciljeve imala operacionalizirati u dijelu zemlje koji je hrvatski predsjednik kanio pripojiti velikoj Hrvatskoj

Odmah po izricanju presude Jadranku Prliću i ostalim čelnicima tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosna, počela je uniformirana kampanja gotovo svih hrvatskih medija koji su se utrkivali u relativiziranju presude, u osudi suda u Hagu kao političkog, iskrivljujući pri tome činjenice o onome što se u BiH dešavalo 1993. godine, za što se, uostalom, i sudilo

Autor je umirovljeni univerzitetski profesor književnosti (doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), koji je 1993. uhapšen u Stocu i odveden u koncentracijski logor Dretelj, a nakon njegovog raspuštanja, odveden je u zatvor u Ljubuškom, gdje je proveo dodatna tri mjeseca. Pušten je na intervenciju dvadeset i sedam njegovih prijatelja iz Zagreba, akademika i sveučilišnih profesora na čelu s prof. dr. Ivom Frangešom i prof. dr. Dunjom Fališevac. Bio je svjedok na haškom suđenju

Žalbeno vijeće je utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Žalbeno je vijeće utvrdilo da je pravilno utvrđeno da je Hrvatska provodila kontrolu preko lokalnih tijela u Herceg Bosni što potvrđuje da je postojalo stanje okupacije.