fbpx

Takva je zemlja, takvi su ljudi, takav je životni ambijent. I, hvala Bogu, postoje nadareni pisci, slikari, muzičari i drugi koji, svako na svoj način, progovaraju. Bosna i da nestane s lica zemlje, da izgori sve što na njoj stoji, na osnovu umjetnine stvarane o njoj mogla bi se čak i u nekoj pustinji izgraditi ista takva zemlja. U ovom romanu također govorim o Bosni, o Sarajevu, zapravo govorim o postratnim traumama u Bosni i njenim osobenostima

Ako kažemo da su odavno putevi uzani, kolski i u katastrofalnom stanju, onda nećemo pogriješiti; ako kažemo da su ljudi stoljećima koristili bunarske, izvorske i riječne vode za potrebe domaćinstava i gazdinstava, onda smo u pravu; ako kažemo da u Petnjici struje nekad nema i po dan-dva, ako kažemo da su zdravstvena i drugi vidovi zaštite na veoma niskom nivou, nismo daleko od istine itd. Da je najteži dio životne stvarnosti ne toliko u opustjelim selima koliko u praznoj duši, svjedoče nam stari ljudi – posljednji čuvari ognjišta

“Psihologiju žrtve ima onaj ko prihvata ulogu objekta historije i pristaje zavisiti od milosti i bijesa nekog drugog. Mislim da su u znatnoj mjeri Bošnjaci prihvatili biti objekt historije. Govorim posebno o Crnoj Gori jer najbolje poznajem situaciju – ta psihologija žrtve ovdje se prelama kroz stanje političke svijesti, kroz nekritičko okretanje prema centrima moći kao garantu zaštite, kroz glasanje kao plaćanje reketa, odlučivanje strahom, a ne savješću”