fbpx

Od svih kritika, najgora je bila zavjera šutnje koja je pratila Aliju Nametka i njegovo djelo, jer se o mom ocu naprosto nije moglo govoriti. I danas imate pripadnike nekih malih stranaka koji svoje frustracije istresaju ne samo na njemu nego i na drugim ljudima od velikog formata iz naše kulturne baštine. Ali, i to loše i negativno pisanje nanosi manje štete nego dugogodišnja zavjera šutnje koja je pokušala izbrisati tog čovjeka iz pamćenja naroda kojem je pripadao”

Edhem Mulabdić je bio prvorazredni intelektualac, među prvima je shvatio neminovnost smjene jednog društveno-političkog uređenje drugim, nužnost učenja zapadnog pisma, uloge čitatelja, ali i robnonovčanih odnosa koje sa sobom donosi vrijeme kapitalizma. Prilagodbu novom načinu naobrazbe nije shvatao kao momenat koji će ugroziti posebnost Bošnjaka. Tokom svoga rada najviše je sarađivao sa Safvetom begom Bašagićem, te Osmanom Nuri Hadžićem

Izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, novovjekovni Bašeskija – kako Aliju Nametka oslovljavaju neki autori zbog njegove knjige Sarajevski nekrologij – ponovo je počeo objavljivati tek nakon dugogodišnje šutnje (Trava zaboravka 1966. i Tuturuza i šeh Meco 1978), i to u Zagrebu, jer u Bosni i Hercegovini prostora za objavljivanje Nametkovih knjiga tada nije bilo.

Nakon sloma NDH progonjen je od novih vlasti i više ne objavljuje već povremeno prevodi turske pjesnike. U svom romanu Minka lirski je opisao jednu bogatu hercegovačku porodicu s kojom se bio povlačio po sudu.

Merhum hafiz Muhamed efendija, koji je jučer pokopan na Grličića brdu, bio je vrlo žilav i energičan čovjek. Imao je elana kao rijetko tko, predavao je u školi, pisao u novinama, prevodio s arapskog, pa je tako preveo u zajednici s merhum reis-ul-ulemom Čauševićem Kuran Časni, ogroman rad, koji je ondašnja ulema oko El-Hidaje napala zbog slobodnoumnih tumačenja izvjesnih ajeta.

Velike muslimanske općine su nastale od muslimana Bosne i Hercegovine koji su se naselili u Raši, Splitu, Rijeci, Ljubljani, Jasenicama, Sisku, Osijeku, Dubrovniku, Nikšiću, a kamo su došli najvećim dijelom kao fizički radnici i službenici. Mnogi su od njih s porodicama koje su poveli iz Bosne i Hercegovine, a neki su zasnovali nove porodice iz redova mjesnog stanovništva, ostavivši stare porodice kao socijalni i vjerski problem u mjestima odakle su se iselili. Ti ljudi, iako su u velikom broju, nemaju uopće imama, nego su potpuno ostavljeni od svoje zajednice u vjerskom pogledu.

Tokom 2016. godine obilježili smo u Stavu petu godišnjicu smrti Nedžada Ibrišimovića, stotu godišnjicu rođenja Zije Dizdarevića, četrdesetu godišnjicu smrti Envera Čolakovića te jubilarnu pedesetu godišnjicu objavljivanja triju važnih djela bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti: Pobuna Derviša Sušića, Kamenog spavača Maka Dizdara i Derviša i smrti Meše Selimovića. U posljednjem ovogodišnjem broju donosimo osvrte na još tri naša važna autora, budući da se u 2016. godini navršilo sto deset godina od rođenja Alije Nametka, sto godina od smrti Petra Kočića i dvadeset pet godina od smrti Vitomira Lukića