“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”
“Nekoliko porodica koje žive ovdje nastoje opstati i preživjeti. Ovo je selo nakon 14 godina od prvog povratka dobilo prvi kilometar asfalta. Smatram da je to davno trebalo uraditi, ali nije bilo sluha. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica FBiH odlučilo je pomoći selu i ljudima koji ovdje žive”, kaže Azir Osmanović
Gledajući slike užasa koje dolaze iz ove daleke zemlje i uplakane majke s djecom, kao da vidim sebe u julu 1995. godine. Tada sam imao osam godina i, držeći majčinu ruku, strepio sam od straha. Tako strepe i djeca u Mijanmaru. Nažalost, mnoga su ubijena
“Bojim se da će Luka za deset godina nestati. Da su normalniji uvjeti života, prvi bi se moj sin vratio ovdje. Kako mladi da formiraju porodicu, ko će doći u ova sela kad od centra Srebrenice treba više od sat i po vožnje. Ovo je mjesto neženja”
“Nikada više Bajram u Srebrenici ne može biti kao što je bio, posebno majkama koje su izgubile svoje sinove. Ne može biti kako je bilo, ali snaga naše majke i žrtve genocida je velika. Trudimo se da damo do znanja da smo svi tu uz te majke”
“Čujemo razne izjave zbog kojih se često puta osjetimo uvrijeđeni. Mnogi su od nas uvrijeđeni kada čuju da nas neki u svojim izjavama nazivaju srebreničkom sirotinjom i preko nas pokušavaju ubirati političke poene, ili se razračunavati s onima koji pomažu nama, a i Srebrenici. Mi nismo sirotinja. Ima ljudi koji teško žive, ali tome su doprinijeli i oni koji su godine proveli u parlamentarnim klupama i raznim pozicijama. Njih pozivamo da kažu šta su to oni uradili za Srebrenicu i ljude ovdje, osim što su imali lične koristi”
U selu ima desetak kuća i svega šest stalnih stanovnika – porodica Jusupović, koju čine supružnici Midhat i Zlatija, njihovo dvoje djece, šestogodišnja kćerka Ema i dvogodišnji sin Emir, Midhatova majka Rasema. U selu živi i jedna starija gluhonijema žena koja se zove Fatima
Posljednjih godina objavljeno je nekoliko knjiga čiji su autori djeca Srebrenice. Danas odrasle osobe, u julu 1995. godine djeca koja su se držala za majčine dimije ili bila u majčinom naručju, kroz knjige i svjedočenja podsjećaju na genocid u Srebrenici
Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid iz jula 1995. godine opustošili su srebreničku mjesnu zajednicu Sućeska. Ubijeno je oko hiljadu njenih stanovnika, četvrtina od ukupnog predratnog broja stanovnika
Mi smo našu djecu željeli vratiti ondje odakle su ih i odveli. Zbog toga smo proveli anketu među preživjelima. Potočari su bili jedino mjesto na kojem smo ih htjeli ukopati. Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch donio je odluku prema našoj anketi”, prisjeća se Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”
