Živi svjedoci tog vremena saglasni su u mišljenju kako je “Tuzla 1945. godine uništena kao grad i pretvorena u sivu i kulturološki obezličenu naseobinu”. Bili smo, planski i smišljeno, izloženi obrazovnoj i mentalnoj srbizaciji, što, opet, a razlog nije teško dokučiti, nije izazvalo nikakve reakcije, ni u porodičnom ozračju, ni u bošnjačkim intelektualnim krugovima. Režim je naprosto bio prejak i opasan
, kao i na građansko-intelektualni supstrat koji su, uz pokojeg Tuzlaka, mora se priznati, uglavnom činili obrazovani doseljenici iz raznih dijelova Austro-Ugarske.</p>
<p>Po svršetku rata, partizani zatvaraju ili, u sretnijoj varijanti, progone naturalizirane Tuzlake u njihove matične države (izuzetak su bili pripadnici partizanskog pokreta), a njihovu nemalu imovinu naprosto konfisciraju i useljavaju se u otete i listom ukusno uređene kuće kao u kakvu ćaćevinu, čime je i otpočeo proces ruralizacije grada.</p>
<p>Protjerivanje prve, druge, pa i treće generacije doseljenika koji su nakon sloma Monarhije odlučili ostati i živjeti u Tuzli, osim što (raz)otkriva pravo lice ili barem jedno od lica antifašističkog pokreta, a prema pouzdanim saznanjima još uvijek živog kolektivnog sjećanja, već 1945. godine definitivno destruira građansko-intelektualni supstrat, a destruiranje skladne prostorne matrice grada uslijedit će u godinama poslije i traje do danas (savremeni “antifašisti” relativno su skoro sravnili sa zemljom prelijepo zdanje pošte iz austrougarske epohe).</p>
<p>Živi svjedoci tog vremena, kojih, srećom, još ima, naravno subjektivno, saglasni su u mišljenju kako je “Tuzla 1945. godine uništena kao grad i pretvorena u sivu i kulturološki obezličenu naseobinu”.</p>
<p>No, nedugo potom, Tuzlu pohode novi doseljenici, uglavnom iz Srbije, i po tri osnova: vojska, zdravstvo i školstvo, a njihov dolazak bio je, dakako, smišljen i oktroiran.</p>
<p>Tako, primjerice u školstvu, bezmalo sve učiteljice bile su Srbijanke, govorile su ekavicom, preferirale ćirilicu, premda su oba pisma bila ravnopravna, učile su nas, ma šta to značilo, bosanskoj varijanti srpskog jezika, čitali smo uglavnom djela srpskih pisaca, a u starijim razredima osnovne škole učili smo isključivo srpsku historiju.</p>
<p>Riječju, bili smo, planski i smišljeno, izloženi obrazovnoj i mentalnoj srbizaciji, što, opet, a razlog nije teško dokučiti, nije izazvalo nikakve reakcije, ni u porodičnom ozračju, ni u bošnjačkim intelektualnim krugovima. Režim je naprosto bio prejak i opasan.</p>
<p>Ipak, čak i u takvim diskriminirajućim okolnostima, svjesno ili ne, oktroirani doseljenici, a još više njihova obrazovana djeca s kojima sam išao u školu i družio se, u dobroj su mjeri revitalizirali jedva tinjajući građansko-intelektualni supstrat i Tuzla je tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, u kulturi ponajprije, počela poprimati konture pravog grada.</p>
<p>I, uz rizik da budem pogrešno shvaćen i interpretiran, hvala im na tome. Jer, nakon njihovog odlaska 1992. godine, Tuzla se, doduše silom prilika i iz sasvim drugih razloga, kulturološki ponovo vratila u 1945. godinu, a posljedica takvog naglog vraćanja u prošlost jeste zastrašujuća ruralizacija grada koja je poprimila takve i tolike razmjere da je biti obrazovan Tuzlak u Tuzli najgora moguća referenca za egzistencijalnu i bilo kakvu drugu ostvarenost.</p>
<p>U najkraćem, donji smo. Stoga rezignirani i obespravljeni Tuzlaci odlaze bilo kamo, a nama, koji smo primorani ostati, neka je dragi Bog na pomoći.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
DREKNI SAMO JOŠ JEDNOM, IMA DA TE NEMASljedeći članak
Djedu mi je Ruža procvjetala
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
PRVI I POSLJEDNJI SUSRET S NEDŽADOM IBRIŠIMOVIĆEM
Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače