Elizabeth Taylor neprestano ponavlja u svojoj priči te riječi. Tako moćno. Tako sudbinski. Ne možeš vjerovati. Nešto je bilo u tom Tennesseeu Williamsu. Hoćeš-nećeš, bio je to ipak dobar pisac. Osjećao je sve u tekstu. Na svoj način, doduše, ali svi imamo pravo na to.

Govorio je očigledno o Iznenada prošlog ljeta.

Gelender pomisli da je možda bolje više ne spominjati Semizovac. Ko zna na što to podsjeća profesora? Možda mu se nekad nešto tamo dogodilo čega se baš ne voli sjećati?

 

– Koliko sam samo puta vidio taj natpis. I prošao kroz to mjesto. Ali nikad u njemu nisam bio, razumiješ? – najednom je izgovorio profesor kao da je čuo Gelenderove misli.

Zvučalo je kao da se pravda.

– Razumijem. Mjesto kao mjesto. Žive ljudi. Svoj život žive. Kao i bilo gdje.

– Vjeruješ u to?

– Kako bi bilo drukčije?

 

Profesor se zamisli. Nije izgledalo da misli o riječima koje je čuo.

Gelender je šutio.

Nije znao šta bi kazao.

Bilo je samo pitanje trenutka kad će ustati i otići svaki na svoju stranu.

 

Zašto se to dogodilo?

I zašto u Semizovcu?

Ni sam više nije znao šta je želio ispričati.

Zna, dogodilo se nešto strašno.

Ali, ko zna zašto, više se nikako nije mogao sjetiti.

 

Priznajem, ne sjećam se ni ja.