Početkom 1941. godine B. odlazi na odsluženje vojnog roka u Zagreb. Nekoliko mjeseci poslije, Kraljevina Jugoslavija kapitulira i nastupa opće rasulo. B., kao i ostali regruti, Srbi ponajprije, pokušava pobjeći i domoći se Tuzle. Ne uspijeva. Hapse ga, vraćaju u Zagreb, drže neko vrijeme u pritvoru i prisilno regrutiraju. B., tako, postaje vojnik Wehrmachta. Nedugo potom biva upućen na šestomjesečnu obuku u Francusku, zatim u Holandiju, gdje se ne zadržava dugo, a najveći dio rata, do 1944. godine, proveo je u Belgiji
idealizirana, da je svekolika stvarnost odveć brutalna i da je u njoj poteško živjeti, a biti pošteđen makar sporadičnih vanjskih ili unutarnjih udara, no, ipak, takvih ljudi, dakle, onih koji žive u više-manje kontinuiranom bonluku u mom okruženju, a naravno i šire, zaista ima.</p>
<p>No, okrene li se ovakva postavka naglavačke i bez podrazumijevajućih kontrapunktiranja, eto prilično jasne slike o onima koji, uvjetno rečeno, putuju kroz život lošom “špurom”. Velim, uvjetno rečeno, a stoga što sam suzdržan, jer, u najkraćem i bez pretencioznog mudrovanja, ono što vidimo, osjećamo ili živimo kao loše u ovoj prolaznosti, ustvari, nužno ne mora biti tako, a najčešće i nije.</p>
<p>Egzemplar za ovakvu tvrdnju bio je moj komšija B. Živio je dugo i kontinuirano teško, oskudno, a pritom bio dobar čovjek, ljudina. I, ovo je priča o njemu, zapravo siže, kroki, budući da je po dubini i širini ogromna, nesaglediva i, mevlanatski rečeno, nemoguće ju je kao veliko more staviti u mali izvor.</p>
<p>A ide ovako: početkom 1941. godine B. odlazi na odsluženje vojnog roka u Zagreb. Nekoliko mjeseci poslije, Kraljevina Jugoslavija kapitulira i nastupa opće rasulo. B., kao i ostali regruti, Srbi ponajprije, pokušava pobjeći i domoći se Tuzle. Ne uspijeva. Hapse ga, vraćaju u Zagreb, drže neko vrijeme u pritvoru i prisilno regrutiraju. B., tako, postaje vojnik Wehrmachta. Nedugo potom, biva upućen na šestomjesečnu obuku u Francusku, zatim u Holandiju, gdje se ne zadržava dugo, a najveći dio rata, do 1944. godine, proveo je u Belgiji. Iste godine, tačan datum nije mi poznat, uslijed snažnog savezničkog nadiranja sa zapada, skupa s jedinicom povlači se ka središnjoj Njemačkoj, učestvuje u brojnim bitkama, većim i manjim, sve do kapitulacije Njemačke i zarobljavanja. Transportiran je u Marseille, u Francusku, gdje u zatočeništvu provodi dva ili tri mjeseca. Pričao mi je da nije bio maltretiran, čak ni verbalno, da su Amerikanci prema njemu bili korektni i da je bio podvrgnut brojnim ispitivanjima, o svemu i svačemu, do najsitnijih detalja. Na koncu, Amerikanci ga oslobađaju i deportiraju u Jugoslaviju. Veli, nije bio nimalo sretan zbog toga, znao je šta ga čeka. Ali, po povratku u Tuzlu, na njegovo veliko iznenađenje, pa i čuđenje, ništa od svega onog čega se pribojavao nije se desilo, baš ništa. Ubrzo nalazi posao u nekoj skromnoj firmi, uz još skromniju plaću, ženi se i ulazi u “špuru” iz koje neće izaći do kraja života.</p>
<p>Eto, skratio sam da kraće ne može biti, a slijedi drugi dio priče.</p>
<p>U februaru 1991. godine u jednom od naših razgovora rekao mi je ovo:</p>
<p>– Vidi, ja sam prisilno mobiliziran i imam pravo na obeštećenje, znam to odavno, ali ne usuđujem se pokrenuti takav postupak, ko zna na šta će to izaći. Vidiš i sam kakva su vremena.</p>
<p>– Nemaš razloga za bojazan, to je tvoje pravo. Nego, imaš li ikakav dokument kojim možeš dokazati da si bio pripadnik njemačke vojske?</p>
<p>– Nemam. Amerikanci su mi sve uzeli.</p>
<p>– A sjećaš li se naziva lokaliteta na kojima si bio, naziva vojnih formacija, imena tvojih nadređenih oficira?</p>
<p>– Svega se savršeno sjećam.</p>
<p>– E, to je već nešto! Sve ćemo to staviti na papir, zatim posložiti, uobličiti, napisati pismo i, za početak, poslati ga u Ambasadu Njemačke. Pa, vidjet ćemo šta će se desiti.</p>
<p>Tako smo i uradili, a odgovor je ubrzo stigao, pozitivan, na veliku B. radost, a i moju. Ustvari, u tom je pismu samo konstatirano da B. ima pravo na obeštećenje, a dalju proceduru vodit će nadležno ministarstvo u Bonnu, te da na njihovu adresu uputimo pismo identičnog sadržaja.</p>
<p>Nešto smo duže čekali na odgovor iz Bonna, bio je također pozitivan, a B. je učtivo zamoljen za strpljenje, budući da će postupak trajati duže zbog niza administrativnih provjera i verifikacija.</p>
<p>Ali, zvanično pismo, odnosno rješenje o obeštećenju, došlo je prekasno. Počeo je rat, a nedugo po okončanju rata B. je preselio. Svoje zasluženo obeštećenje nije dočekao, ali jesu članovi njegove porodice. I neka su, premda bi mi bilo mnogo draže da je B. to doživio, ali, eto, nije.</p>
<p>Kako god, zdušno se nadam da je B. obeštećenje dobio, veliko, mnogo veće no što je mogao i zamisliti, jer, čvrsto vjerujem u to, tako se u svijetu onostranog obeštećuju i nagrađuju oni koji strpljivo i bez ogorčenosti na usud cijeli život proputuju kroz naizgled, ali zaista samo naizgled lošu “špuru”.</p>
<p>A dobri B. je bio upravo takav.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
AGATHA NA TRŽNICISljedeći članak
PJESNIKINJA U KASARNI I PJESNIK POD “NESTABILNIM EKSPLOZIVIMA”
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo